Pages Navigation Menu

GRAND MAGUS – Wolf God (Nuclear Blast)

GrandMagus_Wolf_GodI devetim albumom po redu švedski je trio pokazao da nije imao namjeru napraviti nikakav veći odmak kako u tematici, tako i u zvuku. No isto tako treba naglasiti da bi i svaka možebitna promjena zapravo i dokinula podosta specifičan stil. Ipak, neupitno je da se već duže vrijeme osjeća neka ravnina i neinventivnost koja se lagano ponavlja i na novom materijalu.

‘Wolf God’ nije loš album i velika je vjerojatnost da će razveseliti svakoga kome će biti jedan od prvih doticaja s bendom, no gledajući cijeli opus nekako se čini da se gubi onaj početnički šarm i prepoznatljivost. Isto tako, treba biti realan i naglasiti da se radi o devetom albumu u diskografiji, a gotovo sam siguran da ne postoji bend koji u takvom razdoblju nije doživio nekakav oblik krize. Bilo bi i pošteno naglasiti da GRAND MAGUS nisu nikada zabrljali s nekakvom ‘eksperimentalnom’ fazom, već su koliko-toliko pokušali ostati vjerni ‘svojem’ zvuku. S druge strane, već neko vrijeme se osjeća pokušaj odmaka od strane 70’s rocka te priklanjanje nešto metalnijem zvuku. Istina jest da bi bilo teško reći da bend muzički u potpunosti pripada jednoj ili drugoj strani, no nekada su daleko vještije kombinirali tj. u pravilnijim omjerima ispreplitali te muzičke stilove. S jedne strane su dobili ‘groove’ i težinu, a sa druge melodičnost i himničnost koje su zajedno jako dobro podvlačile tematiku pjesama.

No pretezanjem na ‘metalnu’ stranu i oslanjanjem na nešto tvrđe riffove dobiva se dojam da je bend ostavio nekakvu nedorečenu prazninu. Na stranu što je većina riffova sjajna i mora se priznati, podsjeća na neke klasike ili ih pak doslovce citira (poput onoga u ‘Untamed’ koji neodoljivo vuče na PRIEST-ovu gitarsku razradu refrena u ‘Eat Me Alive’), izravnije otvaranje prema heavyu u konačnici ostavlja dojam nerazrađenosti. Jednostavno, srednji tempo i heavy-ritmika doslovce žude za dodatnom ritam gitarom, slojevitijom ‘razradom’ i daleko dinamičnijim promjenama. Iz spomenutih razloga prevladava osjećaj nedovršenosti kojega ne može nadoknaditi nikakav šarm.

A kada smo već kod potonjeg, zaista treba naglasiti da karizma još postoji. JB-ev vokal još ima prodornost i patinu 70-ih koja je ionako dodatno naglašavala (naizgled nespojivu) tematiku. Foxov bas zvuči nadasve autoritativno i ponekad iznenadi ‘distorziranom’ dionicom dok Ludde usprkos zadanoj ‘ravnini’ svako malo uspijeva progurati pokoji neočekivani ‘prijelaz’.

Zapravo, dalo bi se zaključiti da GRAD MAGUS na neki svoj način još uvijek posjeduju specifičnost koju su imali daleko daleko prije ovostoljetnog 70’s revivala. No nažalost, čini se da su umjesto produbljivanja matičnog zvuka previše otišli u stranu koja je muzički do sada bila nekako sporednija. I na neki način ‘Wolf God’ upravo odražava takvo stanje jer se, recimo, s jedne strane osjeća potencijal, čvrstina i beskompromisnost tria. Tu im definitivno pomažu i jako dobra produkcija ispunjena odličnim spajanjem duha 70-ih sa ‘težinom’ benda te naslovnica koja možda nije idejno revolucionarna, ali je zato pa gotovo arhaično sjajna.

S druge je pak strane pomalo nevjerojatno da je u jeku spomenutog revivala i prepotencirane tematike na današnjoj ‘metal’ sceni GRAND MAGUS uspio izbaciti album na kojemu se u podosta trenutaka osjeća istrošenost i prazan hod.

A što je najgore, na trenutke se odista čini da je to mogao biti zaista vrlo dobar album!

Ocjena 6,5/10

Boris Tintor