RHAPSODY OF FIRE, SYMPHONITY, TALES OF EVENING – Boogaloo (mala dvorana), Zagreb
Koronavirus je posrao mnoge dobre stvari posljednjih tjedana u svijetu, na žalost ‘uzeo’ i ljudske žrtve, a nakon razbuktale epidemije u susjednoj nam Italiji, bilo je potpuno izvjesno da će svoje papke rastegnuti i na Hrvatsku. Dakako da je u cijeloj toj priči daleko najvažniji ljudski život i da se sve radnje prvenstveno moraju preusmjeravati u tom pravcu.
Jasno je da u takvim okolnostima stradavaju i sve društvene ‘grane’, prije svih gospodarstvo, kao i svi njegovi manji i veći segmenti, među koje svakako spadaju i kulturna događanja, gdje glazbeni koncerti imaju itekako značajnu ulogu.
Malo smo zastranili s uvodom i, naoko, udaljili se od glavne teme ovog izvještaja, no samo ‘na prvu’. Naime, situacija s tim ‘koronarnim zlom’ direktno je utjecala na koncertna događanja u prvoj polovici ožujka u Hrvatskoj, a najdirektnije, rekli bismo na koncert talijanskog sastava RHAPSODY OF FIRE. Razlog – prva rečenica.
Naime, o mogućem otkazivanju tog koncerta počelo se pričati tjednima prije nego se trebao dogoditi. Ali do toga, spletom raznih okolnosti, među kojima i restrikcije koje su se intenzivirale dan nakon održavanja, ipak nije došlo. Nadalje, ekipa iz benda tjednima uopće nije boravila u Italiji već je bila na turneji po Europi. Kako bi se situacija donekle, odnosno dodatno smirila, članovi glazbene karavane su se testirali i do prvog nastupa legendarnog tršćanskog metal benda u Hrvatskoj ipak je došlo. Odnosno do dva premijerna nastupa, jer je zagrebačkom, prethodio koncert u Šibeniku.
A taj je zagrebački, na kraju je ispalo tako, silom prilika bio posljednji na turneji do čijeg je prekida došlo iz poviše navedenih razloga. Zato je možda i bio odličan, za mnoge nezaboravan, bez obzira na sve neugodne konotacije koje su mu prethodile, a koje su nedvojbeno imale i utjecaja na odaziv publike. U maloj dvorani Boogalooa okupilo se oko 150 ljudi, koji su, da odmah to kažemo, napravili odličnu atmosferu tijekom nastupa svih triju bendova. Naravno, prije svih i prije svega zahvaljujući dojmljivim prezentacijama sastava TALES OF EVENING, SYMPHONITY i, u konačnici, RHAPSODY OF FIRE, no bilo je jasno da je publika željna ovakvog tipa koncerata, a proradilo je i ono ‘u inat svemu’. U biti, mnoge su se kockice posložile, a ambijent je, svemu usprkos, odisao pozitivom, pa drugačije niti nije moglo ispasti.
Večer je, kako se i priliči, otvorio sastav TALES OF EVENING iz nama obližnje Nagykanizse i u pola sata na doista impresivan način proveo kroz svoje viđenje simfonija u power metalu. Na momente s dosta jakim ‘okusom’ popa.
Centralna figura je ‘sitna ali dinamitna’, vižljasta, rasplesana, nasmiješena i sugestivna, izražajno pozitvna pjevačica Ivett Dudás s jako lijepim, ispunjenim, zavodljivo-ženstvenim vokalima koji bez većih napora kombiniraju svjetlije i tamnije izražaje, na momente podsjećajući i na Kate Bush.
Možda nešto angažiranije klavijature ne bi bile na odmet, čisto zbog naglašavanja dramatike, no sve u svemu dobro je to zvučalo – vrlo kompaktno i sveobuhvatno.
‘Dreaming Again’, ‘Shelterless Soul’ i ‘Miracle of Mine’ žešće su numere, a ona s najviše protočnih, pojednostavljenih melodija naginjućeg popa, bila bi ‘Delusion’.
Sve u svemu, poprilično dobar nastup i potvrda teze da bi na svaki koncert trebalo doći od prve predgrupe. Iako ih bilo više od jedne. Definitivno, TALES OF EVENING je otkriće i ne treba sumnjati da su mnogi od nazočnih dolaskom kućama posegnuli u njihovu diskografiju koja do sad broji četiri studisska izdanja, zaključno s ‘A New Dawn Awaits’, starim nešto oko četiri mjeseca.
Set-lista:
- Intro/Dreaming Again
- Shelterless Soul
- Delusion
- Miracle of Mine
- Winds Will Rise
- Rebellious Soul
- The Life I Had
Češki sastav SYMPHONITY, usprkos tome što ima tek dva albuma, dojma smo, bio je nešto manja nepoznanica od prethodnika. I usprkos tome što je doživio gotovo cjelovitu rekonstrukciju, s obzirom na to da je u bendu jedini ‘originalac’ gitarist Libor Křivák.
Najveća promjena je na poziciji vokala, gdje više nema najpoznatijeg od svih, Olafa Hayera, koji je radio s bendovima DIONYSUS (bili u Zagrebu svojedobno) i MAGIC KINGDOM, potom s Lucom Turillijem i još nekima. Njega je najprije zamijenio Antonio Abate, a potom se pridružio i Marián Mayo Petranin.
Power metal ekipa iz Brna u cca 45 minuta svog nastupa prezentirala je nešto kompleksniju verziju symphonic/power metala s izraženijom klavijaturističkom teatralnošću i jasnim, odrješitim, konkretnim i karakternim gitarskim varijacijama. Uz problem sa šupljikovim zvukom u kojem je najviše stradao vokalni dio, odnosno kao da je mikrofon bio najlošije ozvučen, evidentno je da se upravo na vokalima posebnije osjećaju promjene i morat će proći neko vrijeme dok se i u tom segmentu bend ne konsolidira.
Slovak Mayo Petranin teže je vukao visoke dionice, zbog čega je katkad ispadao iz harmonije, bolje je to zvučalo kad je u njih ulazio opreznije, s laganijim prijelazima u kohabitaciji s tempom pjesme, no dojam je da bi se to moglo popraviti s vremenom, uz više vježbi i zajedničkih svirki.
Usprkos tome, Mayo je vrlo lijepo rukovodio cijelim nastupom, onako, baš kao pravi vođa orkestra, a posebne simpatije pobrao je zato što je s publikom komunicirao na hrvatskom jeziku. Što mu, doduše, ne bi trebao biti veliki problem jer je Slovak, no opet, dosta je to lijepo i dikcijski prilično ugodno bilo čuti.
Presjek dosadašnje karijere baza je koncerta iz koje, kao dojmljivije, izdvajamo ‘The Silence’ i ‘Flying’, potom ‘Marco Polo: Crimson Silk (Part 2)’, koja bi trebala biti okosnica novog albuma, a odjavna ‘Irgendwie Irgendwo Irgendwann’ bila je vrlo ukusna i iznimno lijepo prihvaćena obrada zaboravljenog hita njemačke pjevačice Nene iz 1984. godine.
Set-lista:
- King of Persia
- The Chioce
- In The Name of God
- The Silence
- Marco Polo: Crimson Silk (Part 2)
- Flying
- Irgendwie, Irgendwo, Irgendwann (Nena cover)
Dramaturški, onako naglašeno filmsko-teatralni intro epskog naboja najavio je početak koncerta sastava RHAPSODY OF FIRE koji je odmah, od pjesme ‘Seven Heroic Deeds’ krenuo u juriš, onako ‘fast and furious’, baš kako i prilični njihovoj verziji ‘filmscore metala’, kakvom mi ju je pred 10-ak godina opisao Alex Staropoli. RHAPSODY OF FIRE, za one koji ga poznaju dugo vremena, danas izgleda potpuno drugačije, od prepoznatljive ekipe tu je samo spomenuti Alex, a od 2011. i odlaska Luce Turillija, pa do 2016. kada je ‘iz sedla iskočio’ i Fabio Lione, promijenila se gotovo kompletna postava.
Obično bude najteže zamijeniti pjevača, no u ovom je slučaju Giacomo Voli, inače sudionik (2. mjesto) talijanske verzije showa ‘The Voice’ iz 2014., i više je nego dostojna zamjena Fabiu. Koliko god da se, eventualno, na tu konstataciju ljutili fanove ‘pravog’ RHAPSODY-a. Čak ima i sličnu ‘boju’ glasa, onako rezonantnu, prodornu, zapovjednu, na trenutke i limitirano iritirajuću, a i liderske osobine su mu očito urođene.
A kako bend zvuči, onaj tko ne zna poviše iznesene tehnikalije, pomislio bi da se 25 godina u njemu ništa mijenjalo nije. Suvereno, samouvjereno, koherentno, kompetentno. I nadasve autentično. Posebice se to dokazalo u zadnjoj trećini nastupa u kojoj su se izvele pjesme s ‘Dawn of Victory’, albuma koji ove godien slavi 20. rođendan.
Doduše, posao su si, hajdemo to tako reći, olakšali činjenicom da su gotovo u cijelosti odsvirali zadnji album ‘The Eight Mountain’, snimljen u aktualnoj postavi, no sve u svemu, nemoguće je ne zaključiti kako se radi o sjajnim glazbenicima i izraženo uigranom timu, kojemu je u prilog išao sasvim dobar sound i jako raspoložena publika.
Pokazala je to već od uvodnih taktova pjesama, posebice u ‘Rain of Fury’, gdje se refren pjevao iz ‘sveg glasa’, a posebno je pozdravljana izvedba pjesme ‘White Wizzard’, posvećena preminulom glumcu i dugogodišnjem suradniku benda Christopheru Leeju. ‘Warrior Heart’ i ‘The Courage To Forgive’ svojim su herojsko-jurišnim epic-folk ritmovima izvlačile ono najbolje iz publike, a malo smirivanje strasti došlo je uz progresivni ep ‘March Against the Tyrant’ u interludisjkim diejlovima ispunjenim smirenijim tempom i akustikama.
Trilogijski ‘Cinematic part’, sastavljen od pjesama ‘Clash of Times’, ‘The Legend Goes On’ i ‘Tales of a Hero’s Fate’ bio je sjajan uvod u set pjesama s ‘Dawn of Victory’.
Naslovna stvar tog albuma, jednako kao i ‘Triumph for My Magic Steel’, a posebice, očekivano rekli bismo, ‘Holy Thunderforce’, izazvale su novu buru oduševljenja među publikom, ali i među bendom koji je cijeli koncert bio pod nekim posebnim dojmom, kao da momci nisu očekivali da ih ljudi toliko dobro poznaju. I podržavaju.
A dobro je bilo i na kraju, uz ‘Emerald Sword’, jedinu pjesmu koja je ispadala iz ‘The Eight Mountain’ i ‘Dawn of Victory’ okvira, i koja je, treba li to posebno naglašavati, izazvala mini euforiju trajanja još neko vrijeme po završetku koncerta.
Set-lista:
- Intro / In Principio / Abyss of Pain
- Seven Heroic Deeds
- Master of Peace
- Rain of Fury
- White Wizard
- Warrior Heart
- The Courage to Forgive
- March Against the Tyrant
- Clash of Times
- The Legend Goes On
- Tales of a Hero’s Fate
- Dawn of Victory
- Triumph for My Magic Steel
- The Village of Dwarves
- Dargor, Shadowlord of the Black Mountain
- Holy Thunderforce
Bis:
- Emerald Sword (Followed by Finale)
- Outro / Custode di Pace
Nema dvojbe da je RHAPSODY OF FIRE još jedan u nizu bendova koji debelo kasni s dolaskom u Hrvatsku, 15-ak godina sigurno, koliko je prošlo od zenita njegove popularnosti. Hipotetički, da su došli u prvim godinama ovih stoljeća, Boogaloo bi vjerojatno bio ispunjen.
No ovo su neka druga vremena, neka druga publika, neke druge okolnosti i za onim što bi bilo da je bilo ne treba žaliti. Jer nije bilo.
RHAPSODY OF FIRE danas jeste drugi, ali nije drugačiji bend i kao takav sigurno je mogao usrećiti one koji su bili uporni i čekali puno godina da ga vide.
Mi koji smo tu prigodu iskoristili puno ranije, usporedbe ćemo, pod pozitivnim dojmovima cjelokupnog nastupa, ostaviti za neku drugu prigodu. I potrebu.
Fotografija: Božidar Breški
Fotogalerija Rhapsody of Fire, Symphonity, Tales of Evening
@ Boogaloo, Zagreb 11/03/ 2020
