Pages Navigation Menu

METALDAYS 2014. – Sotočje, Tolmin

METALDAYS 2014 posterUkoliko METALDAYS festival gledamo kao legitimnog nasljednika METALCAMP-a, moglo bi se reći da su organizatori i promotori ovogodišnjim izdanjem napravili prijelomni trenutak. Naime, prema navodima istih, po prvi put u dvanaestogodišnjoj povijesti festival je bio rasprodan. Iz istih izvora, tjedan dana prije samog početaka priopćeno je da se ulaznice više ne mogu nabaviti regularnim on-line putem, već se sreća mogla okušati isključivo kod nekih bendova koji su, u dogovoru sa organizatorom, također imali određeni broj ulaznica predviđenih za prodaju.

Nažalost, prvih par dana vrijeme nije bilo na strani posjetitelja pa sam tako propustio pogledati predviđeni CRIPPER. Koliko sam čuo od kolega, nastup je bio odličan, a bend je snimao materijal kako bi bio objavljen na nadolazećem DVD-u.

ALCEST su osobno bili pravi odabir za uvod u festival. Melankolična kombinacija post-metala i alternativnog rocka odlično je sjela nakon prestanka kiše te je bend uspio stvoriti poprilično ugodnu atmosferu. Blackerski elementi s početka karijere se mogu nazrijeti tek u tragovima, no bend očito vrlo dobro funkcionira s novijim stilom te ima i stalnu bazu fanova. Kako se na METALDAYS-ima nalazio i poveći broj Francuza stvoren i pomalo lokalni ugođaj.

GRAVE su, naravno kao potpuna suprotnost, nakon pola sata započeli deathersko zakucavanje. Smješteni na velikoj pozornici uspjeli su iskoristiti potpuni potencijal razglasa tako da je old-school death metal u potpunosti zavladao prostorom glavne pozornice. Što se tiče samih članova, izgleda kao da su u potpunosti zadovoljni pozicijom na sceni te da jednostavno uživaju u tome bez nekakvih pretenzija za ‘proširivanjem’ stila. Istina jest da postoji razlika između novijih stvari i ‘klasika’ na koje je publika daleko bolje reagirala, no opet je jednostavno teško poreći da su pjesme sa početaka imale daleko više šarma.

ABORTED su nastupili na manjoj pozornici i predstavljaju death metal s većim, no i ne odviše pretjeranim naglaskom na tehničku stranu. Izvedba je bila u potpunosti korektna, no na trenutke mi se činilo kao da solo-dionice nisu bile na razini ostatka benda. Moglo bi se reći da u globalu bend funkcionira vrlo dobro i ima svoju publiku, ali se ipak čini da im nekako nedostaje karizme.

Norveški TURNING GOLEM su se na manjoj pozornici potrudili podjednako oko izvedbe, ali i samog nastupa. Muzički ih je zaista teško definirati, a u rijetkim trenutcima bi se, čisto opisa radi, moglo reći da su po prizvuku teatralnosti malo bliskiji ARCTURUS-u. Iako se mnogi bendovi izjašnjavaju kao avangardni, čini da su TURNING GOLEM jedni od rijetkih koji ispunjavaju tu definiciju. Kada se pritom doda performans troje glumaca koji se nakratko preselio u publiku te korištenje interaktivnih video zapisa nastalih za vrijeme samog nastupa, bilo bi teško upotrijebiti bilo što drugo doli niz pridjeva poput neobično, izuzetno i zanimljivo.

OPETH su, baš kao što se uostalom od njih očekuje, pružili još jedan tehnički gotovo savršen nastup ispresijecan Mikaelovim inteligentnim humorom. Kako se činilo, htjeli su pokriti stvari iz gotovo svih dijelova karijere što s obzirom na trajanje istih i nije baš jednostavno, no u tome su više-manje i uspjeli. Kao što rekoh, izvedba je bila gotovo savršena, ali možda mi se na trenutke učinilo da Mikael i nije dao sve od sebe. Opet, da imaju nastup i od nekoliko sati, vjerojatno bih ga gledao s velikom lakoćom i oduševljenjem. Baš kao i nakon svakog njihovog koncerta, na kraju sam imao osjećaj da im je nedostajala barem jedna od pjesama jer se satnica od 75 minuta činila odviše kratkom.

IMMOLATION su se tehnički i izvedbeno prikazali kao vrhunski death metal. Možda bi se jedini prigovor mogao uputiti na trenutke zvuku bubnjeva, posebice bas-bubnja koji je više priličio onome kojega su koristili thrasheri sredinom 90-ih, ali kako mi se čini, ipak bih prije rekao da da je to bila odluka benda, a ne ‘tehnički’ nedostatak. Bend je svirao 75 minuta, a posebice je bilo zanimljivo da su izveli manje, reklo bi se, atraktivnih i ziheraških stvari povlačeći pritom dosta pjesama s EP-izdanja. Sve u svemu, radilo se o nastupu koji je nesumnjivo oduševio fanove, ali s velikom lakoćom zainteresirao i festivalske ‘slučajne prolaznike’.

Nizozemski GOLD bili su jedan od rijetkih bendova koji, unatoč čvrstom zvuku, zapravo nisu spadali u metal izričaj. Što se tiče izvedbe uživo, usprkos kratkom stažu, radi se o glazbenicima koji su očito vrlo dobro uvježbani te ostavljaju dojam da članovi iza sebe imaju barem desetke godina nastupanja uživo. S druge strane, odviše su mi vukli na alter-rock bendove predvođene pjevačicom s početka, odnosno sredine 90-ih. Problem bi eventualno mogao nastati u tome što danas takva scena i nema baš previše publike,a za klasični mainstream su ipak odviše žestoki. U svakom slučaju, bilo mi je drago da sam ih vidio te se nadam da, ukoliko malo više porade na vlastitom stilu, bez obzira u kojem žanru završili ne bi trebali imati problema sa kvalitetom i uspjehom.

Egipatski SCARAB su se predstavili kao malo posebnija death metal grupacija. Što se tiče samog death-žanra ne bi se moglo reći da su previše originalni, no uplitanje orijentalnih elemenata kako muzički tako i tekstualno čini ih podosta zanimljivima. Nažalost, zvuk baš i nije bio na razini pa su sampleovi i klavijature bili potisnuti mahom bas-dionicama drugih instrumenata. Članovi su pak bili prepuni entuzijazma i njihovo se oduševljenje vrlo lako prelilo na posjetitelje. Definitivno se radi o bendu na kojega bi trebalo skrenuti pozornost.

Nastup OBITUARY-a bi se mogao dvojako opisati. Što se tiče zvuka, isti je bio stvarno sjajan te prepun snage i razumljivosti dok je vokal Tardy bez problema povlačio i najdublje dionice. Međutim, gledano u cjelini bend se ponašao ne samo kao da ne sviraju na manjem koncertu, već prije kao da su na probi umjesto na velikoj pozornici renomiranog metal festivala. Pauze između stvari su bile odviše dugačke i bend ih je umjesto za komunikaciju s publikom, koristio za međusobne ‘dogovore’ podalje od mikrofona. Kao što rekoh, kada su svirali zvučali su i izgledali dobro, međutim zbog publike koja ih je u većem broju došla vidjeti i bodriti ovakvo si nešto nisu smjeli dopustiti. Također, izveli su nešto novih stvari koje su zaista intenzivne, ali nažalost više vuku na, ne znam niti sam, diskografiju HATBREED-a nego na vlastiti katalog.

S obzirom na harmonijsku kompleksnost BORKNAGAR su na samom početku zvučali poprilično konfuzno. Zvuk gitare sa ‘praskavom’ distorzijom pomiješan sa troglasnim dionicama u jednom trenutku se činio kao totalni raspad sistema, no opet treba imati u vidu da je ovakav tip benda poprilično teško pravilno ozvučiti, posebice na festivalima. S druge strane, ICS Vortex je pokazao da nesumnjivo ima snažan i grlen glas da te s njim može izvesti podosta kompliciranih dionica, no na pozornici se ponašao previše čudno. Da li se radilo o konzumaciji nečega prije nastupa ili ne, ICS je očito bio u stanju povećane euforije ispunjenje samozadovoljstvom te se nikako nije mogao smiriti pokraj mikrofona. Iz tih razloga je, nažalost, iz razglasa je dolazio zvuk koji je oscilirao u glasnoći i intenzitetu zbog konstantnog udaljavanja/približavanja mikrofonu pa je nezasluženo postignut dojam ispadanja iz tonaliteta. Fanovi BORKNAGAR-a koji su se pojavili u poprilično impresivnom broju se nisu dali smesti, ali da su zaslužili više je bilo gotovo pa neupitno.

NOCTURNAL DEPRESSION su mi se pokazali kao najgori među svim bendovima koje sam odgledao na festivalu. Istina, svatko može imati loš nastup, međutim isporučenom dozom preseravanja koja ih je valjda trebala prikazati opakim nihilističkim blackerima nadmašili su najveće isprdke bilo kojeg žanra. Što se tiče samog stvaralaštva, ne znam da li su momci toga i svjesni, ali više od pola melodija im zvuči kao da su ih skinuli od nebrojenih heavy klasika. Naravno da opaki momci poput njih ne slušaju takva ‘sranja’, ali očito ih spontano obožavaju. Najave između stvari poput ‘we play shit music’, ‘you like shit music’ te prelazi između ‘depresije’ do podilaženja publici izjavama tipa kako su ‘pravi jebeni headbangeri/metalci’ samo pokazuju da se radi o pravim pozerima i to ne u onom blackerskom, već u kompletnom smislu. Ime ‘Eternal Idiots’ bi im daleko bolje pristajalo.

Iako se nije radilo o nikakvoj posebnoj scenografiji, SATYRICON su imali jedan najimpresivnijih nastupa kako muzički tako i vizualno. Zvučna slika je bila fantastična i stvarno bi se tek jedini manji prigovor mogao uputiti mikrofonu koji je probijao kod intenzivnijih uzvika, no zamjenom istoga nakon par pjesama stvar je u potpunosti sjela na svoje mjesto. Ustroj među članovima je razrađen do zadnjeg detalja pa cijeli bend djeluje kao mašinerija koja mrvi sve pred sobom. Što se tiče set-liste nije bila toliko ziheraška koliko sam očekivao, već se je i našlo i podosta stvari sa zadnjeg i kod većine publike ne baš omiljenog albuma. Satyr je pak bio izuzetno raspoložen i, kako se čini, u potpunosti je odbacio ‘übermensch’ stav shvativši valjda da to ne pali onoliku količinu publike koliko bi on htio. SATYRICON je kao bend uživo gotovo nenadmašan, a s različitim katalogom stvari koji se uvijek može inteligentno presložiti ima potencijal prilagodbe gotovo bilo kojem trenutku i mjestu. Uglavnom, bio je to jedan od boljih nastupa i to ne samo ne samo METALDAYS festivalu. Više nego impresivno!

Tko se barem jednom susreo sa VADER-om, zna da dečki mogu sa lakoćom izvesti materijal u takoreći bilo kojim uvjetima. Ovdje su uvjeti bili vrlo dobri pa je bend u skladu s tim s lakoćom profesionalca koji se zapravo nikada nisu prestali taliti na mnogobrojnim turnejama, isporučio ubojit death metal udar. VADER nisu pokušali pokriti cijeli diskografiju, već, hajdemo to tako napisati, područja različitijih stilova karijere uz neizostavno dohvaćanje poznatijih stvari. Novi materijal se također odlično nadovezao tako da je teško da bi bilo tko mogao biti razočaran nastupom. Opet, da ne bi sve bilo idealno, učinilo mi se da je bend ipak pomalo skratio satnicu i da je bilo mjesta za barem još jednu, ako ne i dvije stvari.

VALIENT THORR su se pokazali kao jedno od većih iznenađenja festivala. Najlakše bi ih bilo opisati kao mješavinu najbolje AC/DC faze te punk/heavy rocka. Ono što je posebice fascinantno jest da članovi nastupaju s takvim srcem i energijom da je pokraj njih gotovo nemoguće mirno stajati. Iako bi se na prvi pogled moglo reći da osim snažnog rockerskog udara nemaju odviše razrađen stil, ono što je gotovo neupitno jest da posjeduju stav i naboj legendi nekoliko različitih žanrova. Što se spomenutog naboja tiče, u dosta trenutaka su me intenzitetom podsjetili na Stooges-e dok su frontmenove najave između stvari zvučale poput MC 5 propovijedi, ali bez političkih konotacija. Usprkos tome što su članovi bili ‘poneseni’ tko-zna-kakvim supstancama, muzički nastup je bio besprijekoran i luđačko-rockerski zabavan.

Usprkos očito velikom srazmjeru u godinama pojedinih članova, ARTILLERY uživo funkcioniraju vrlo dobro i gotovo da ne odstupaju od davno zacrtanog stila. Dakle, bend isporučuje mješavinu thrash/speed metala predvođen vokalom koji, kao što je nekada bilo pravilo, više vuče na heavy stranu pjevanja. Nema tu previše filozofije niti, budimo iskreni, šanse za bilo kakav veći uspjeh i baš iz tih razloga nastup se činio odsviran baš onako iz gušta. Moglo bi se reći da u svemu tome nema ničega novoga ili pak konkretnijih razrada ideja, ali isto tako je jasno da je bend ostao dosljedan jednom vremenui jednostavno ne odstupa od toga. U ovom slučaju, sama ta činjenica povezana s dobrim nastup je bila u potpunosti dovoljna za pohvalu.

Nasuprot njima američki tharsheri HAVOK posjeduju mladalačku snagu, djelomičnu virtuoznost i očito iskustvo na pozornici. Međutim, usprkos gotovo neupitnoj sviračkoj potkovanosti posebice u thrash žanru, HAVOK usprkos svemu navedenome zvuče pomalo monotono, oslanjajući se isključivo na intenzitet umjesto na dodavanje nekih originalnijih primjesa. Sve u svemu, nastup je bio nabijen i vrlo dobro odsviran, ali nekako bez osjećaja i vlastitog stava. Opet, gledano s druge strane očito je da imaj vrlo veliku bazu fanova pa zasada ne moraju razmišljati o nekim većim promjenama. Osobno, kod mene baš i nije upalilo.

Moram priznati da sam iznenadio zaista velikoj posjećenosti za vrijeme nastupa AMORPHIS-a. Kao i svaki put kada sam ih gledao, bend jednostavno fenomenalno funkcionira bilo da se nalaze u klubu ili, kao u ovom slučaju, na glavnoj pozornici. Set lista se podosta oslanjala na novije radove, no opet je bend bez problema uspio zadržati pažnju posjetitelja tako da je atmosfera bilo gotovo pa neopisivo pozitivna, posebice među posjetiteljima koji su se nalazili bliže pozornici. Također bi bilo realno priznati da je usprkos odličnim muzičarima i sinergiji u bendu, frontmen Tomi ipak daleko najzaslužniji za karizmu benda koja doslovce isijava sa pozornice. Za kraj je, kao pozitivno iznenađenje, umjesto već prožvakane ‘House Of Sleep’ izvedena ‘Black Winter Day’ na što je publika reagirala gotovo pa ekstatično.

Nizozemski death metalci ASPHYX nastupili su na drugoj pozornici. Iako ih je nedavno napustio posljednji originalni član, bubnjar Bob Bagchus, njegovu ulogu je vrlo uspješno preuzeo Stefan Hüskens. Frontmen Martin van Drunen svojom komunikacijom i pričom puno je pridonio atmosferi pa su tako uvodi u pjesme te razni komentari trenutnih situacija koje nas okružuju davali posebnu ležernost, spontanost, a ujedno i prisnost s publikom. Set listu su više činile pjesme ranijih uradaka, a odsvirana je i pokoja stvar sa zadnja dva albuma poput ‘Death the Brutal Way’ te ‘Deathhammer’. Dakle, klasici kao što su ‘The Rack’ i ‘Wasteland of Terror’ užarili su atmosferu pred otprilike 1000 posjetioca, a pjesmom ‘Last One on Earth’ završili su svoj nastup. Sve u svemu, bio je to odličan koncert s jako dobrim ozvučenjem te nedvojbeno dobrim osvjetljenjem, a ASPHYX je uz GRAVE, IMMOLATION, OBITUARY i VADER obogatio ovogodišnji death metal paket METALDAYS-a.

VOLBEAT je okupio ogroman broj posjetitelja no nažalost nastup je ubrzo bio prekinut. Nakon svega par pjesama vokal Michael Poulsen je, prema službenoj izjavi organizatora, izgubio glas i odustao od nastupa. Veliki dio posjetitelja je ostao poprilično razočaran jer im nitko iz benda nije objasnio situaciju, već su se članovi jednostavno pokupili s pozornice pa je nezahvalan čin objašnjavanja spao na samog organizatora.

Za razliku od zadnji put kada sam gledao, a to je bilo prije gotovo sedam godina, POSSESSED ne samo da su zvučali odlično, već je doslovce prizvan pomalo specifičan zvuk s albuma dok se je u ulozi bubnjara našao Nicholas Barker. Usprkos tome što i dalje sviraju isključivo materijal star skoro pa tridesetak godina, POSSESSED još uvijek pokazuju kako se i bez previše kompliciranja mogu napraviti dobe stvari koje i danas zvuče takoreći bezvremenski. Posebna pohvala ide i skromnom te dobro raspoloženom frontmenu Jeffu Becerri koji jednostavno nije mogao sakriti oduševljenje publikom. Za vrijeme zadnje stvari homage legendama napravio je Martin Van Drunen tako da se popeo na pozornicu i bodrio publiku da skandiraju Jeffu. Čisto subjektivno i  osobno nedostajala mi je ‘March to Die’, no i bez toga nastup je predstavljao old-school death metal savršenstvo iz kojega bi i današnji daleko razvikaniji bendovi mogli puno naučiti i to posebice kada se radi o cijenjenju i stavu prema fanovima.

Švedski IN SOLITUDE su se pokazali kao zanimljiva kombinacija 70’s rocka i metala s nešto primjesa dooma. Iako zvuče poprilično čvrsto, osjeća se dašak melankolije prvenstveno zbog pjevačeve boje glasa, dok su me načini razvoja nekih melodija i način pjevanje malčice podsjetili na susjedne im finske SENTENCED. Iako bend ima svoju priču i poprilično dobar nastup, zbog stvaranja nešto komornije aure daleko bi im više priličio nastup na manjoj pozornici ili barem u kasnijim satima. Tako je usprkos dobrom poticanju nešto mračnije atmosfere ista bila rasplinuta ponajprije zbog neprimjerenog mjesta. Jednostavno, nedostajala im je publika koja bi bila zainteresirana isključivo za njihov rad ili gajila daleko veće simpatije prema takvoj vrsti stila.

KADAVAR su mi bili jedno od većih razočaranja festivala prvenstveno zato što je ispalo da su zapravo čista suprotnost onakvima kakvima se žele prikazati. Kroz spotove i imidž članovi benda stalno žele naglasiti da su orijentirani na izričaj rocka70-ih, međutim nakon njihovog nastupa doista mi je bilo teško u to povjerovati. Na prvi pogled sve izgleda idealno, od zgodnog detalja poput postavljanja bubnjeva skroz naprijed u ravnini gitariste i basiste do neizostavnog imidža i doslovnog kopiranja zvuka 70-ih godina. Gledano s izvedbene strane, bend je besprijekoran i gotovo kirurški detaljan. To bi doista bilo pohvalno kod većine bendova, no kod KADAVAR-a to nikako ne drži vodu. Nesumnjivo jest da je bend uvježban do krajnjeg detalja, međutim uživo zvuče u potpunosti bez ikakvog elana ili možda očekivanog daška improvizacije i prije bi se moglo reći da su čak njemački precizni i hladni. Također, dašak psihodelije koji se osjeća na studijskim snimcima ovdje je potpuno izostao i sve što smo dobili na kraju jest vrhunski ufuran tribute band. Iskreno sam i počeo sumnjati da ih 70-te uopće toliko oduševljavaju te sve više biti u uvjerenju da im je taj stil zapravo tek onako usput zanimljiv, a kada je revival već aktualan zašto se ne prebaciti i na taj kolosijek.

S druge pak strane, kao najveće iznenađenje festivala su se pokazali PRONG. Iako broj posjetitelja nije opravdao smještanje na glavnu pozornicu, trio je uspio doslovce iskoristiti sav potencijal ‘velikog’ razglasa. Istina jest da njihov izričaj ne predstavlja nešto odviše tehnički komplicirano, no zvuk PRONG-a mi se činio najboljim na festivalu. Jednostavno je bio dovoljno glasan, ali opet i razumljiv. Bend je zvučao uigrano i kompaktno, a linija svakog instrumenta se mogla gotovo pa mikroskopski pratiti. Iako ih je većina publike blijedo gledala čak i za vrijeme izvođenja stvari poput ‘Lost and Found’ ili ‘Snap Your Fingers…’ članovi su se ponašali kao da sviraju pred hrpom najodanijih fanova. Jednostavno, bio je to skup podjednako briljantnog nastupa, izvedbe i zvuka.

Nesumnjivo je da INQUISITION njeguju primitivni i minimalistički stil black metala te baš poput i isto takve scenografije žele stvoriti posebnu blackersku atmosferu. Na prvi pogled izgledaju nadasve zanimljivo dok se muzički oslanjaju na okljaštrenu verziju ranih black/thrash početaka. Zanimljivo je da nemaju basistu te djeluju kao duo, no taj ‘nedostatak’, mora se priznati, nadomještaju bez nekih većih naprezanja. Riffovski i vokalno dosta podsjećaju na IMMORTAL/Abbath shemu, no unatoč pohvalama, bend nakon početka gotovo svake stvari jednostavno zaglibi u monotoniji. Prava šteta jer je atmosfera definitivno pogođena, no bend jednostavno ili nema dovoljno razrađene stvari ili se pak oslanja na ponavljajući riff koji jednostavno nije odviše zanimljiv.

Od svih odgledanih MEGADETH nastupa, tolminski je definitivno bio daleko najspektakularniji. Set-lista je bila poprilično zanimljivo posložena, ali ne u ziheraškom smislu, već očito više u namjeri da budu primamljiviji što većem dijelu publike. Vjerujem da se većina posjetitelja ne bi baš složila sa mnom, ali cijeli ovaj koncert mi se učinio nekako blijed i pomalo isforsiran. Sam početak nastupa i projekcije za vrijeme prvih par stvari bili su gotovo fantastični. Postojala su tri platna, jedno veliko na zadnjem povišenom dijelu i dva mala na krajevima pozornice, netom u ravnini bubnjeva. Zanimljivo je bilo da su projekcije ispočetka bile različite te jednostavno i efektno zamišljene tako da su npr. za vrijeme uvodne ‘Hangar 18’ na velikom platnu prikazivani dijelovi spota dok su na malim površinama filmski simulirane računalne obrade podataka. Kako je vrijeme odmicalo, projekcije su postajale sve jednostavnije i činilo se kao da je većina njih napravljena na brzinu ili odviše jednostavno. Što se tiče muzičke izvedbe, ista je bila gotovo vrhunska i jedino što je moglo narušiti taj integritet bili su, za ovakvu vrstu produkcije, neočekivani problemi sa zvukom. Tako je u većini slučajeva zvuk imao previše baseva pa je nerijetko bilo trenutaka kada su bas bubnjevi zaglušivali fini gitarski vez, dok je jačina zvuka gitara oscilirala te je ostavljen dojam da se iste pojačavaju za vrijeme sola, ali se ponekad i ne ‘vraćaju’ na istu razinu glasnoće. Ipak, kao najslabija karika mi se učio sam Dave i to iz više razloga. Prvi jest taj da jednostavno nije mogao izvesti sve dionice i znao je zazvučati jako jako loše. Nadalje, ponašao se neobično, posebice za vrijeme izvođenja vokalnih dionica, odnosno kada nije svirao gitaru te je pokušavao izvesti nekakvu simboličnu gestikulaciju i mimiku izgledajući pritom poprilično bedasto. Ipak, kao zadnje nikako nisam moga provariti pokroviteljski nastup jako pametnog i ‘simpatičnog’ predvodnika jer, budimo iskreni, nije baš da ima opravdanje, a kamoli pokriće za takav stav. A mora se priznati, nema ništa gore od hinjene srdačnosti. Nekako nisam mogao pobjeći od dojma da s naglašenom scenografijom i zaista nepotrebnim puštanjem isječaka iz filmova/serija gdje se spominju MEGADETH, prvenstveno sam sebi želi dokazati koliko je značajan na sceni. No valjda bi njemu prvome trebalo biti jasno da je u takve stvari trebao ulagati prije petnaestak godina i da nema šanse se financijski približi onima koje valjda niti u mislima ne smije samome sebi spomenuti. Opet, možda sam previše razočaran jer sam nekada davno mislio da MEGADETH predstavlja bend ipak nešto drugačijeg smisla, no kako se čini, na dobrom su putu da se pretvore u otužnu parodiju.

BRUTE je trojac koji sviraju nešto čvršći rock sa primjesama južnjačkog zvuka i nešto manje elementa bluesa. Za vrijeme nastupa osjećala se nekakva opuštenost jer se trio ponašao kao da se nalaze usred jam-sessiona, a ne na vlastitom koncertu. Nisu bili u loši, no isto tako niti po čemu posebni, već više onako neobavezni.

Moram priznati da nisam uopće bio upućen rad SOEN-a te sam ostao više nego ugodno iznenađen. Iako je stil benda deklariran kao progresivan, mora se napomenuti da se kod njih radi o onoj vrsti progresije koja je više oslonjena na stvaranje atmosfere umjesto na nepotrebno tehniciranje. Kako se radi o potkovanim muzičarima, nastup je bio besprijekoran, no ipak mi se najviše urezao frontmen i lakoća s kojom je izvodio nimalo jednostavne dionice. Istina jest da u dosta dijelova atmosferom podsjećaju na TOOL i PORCUPINE TREE, no već sada pokazuju vrlo visok stupanj kvalitete koji će se zasigurno povećavati s formiranjem vlastitog stila. Nažalost, čini se da većina posjetitelja, baš poput mene, uopće nije bila upoznata sa SOEN-om pa nastup protekao pred, za veliku pozornicu, jako malim brojem ljudi.

Belgijski LENG TCH’E su na drugoj pozornici napravili popriličan kaos. Iako sviraju brutalni grindcore sa crust elementima, bili su jedan od rijetkih bendova koji su prizvali ona vremena kada je uz muziku bilo podjednako važno imati kako stav, tako i osjećaj za zajedništvo sa fanovima. Bend je jednostavno pomeo brutalnim zvukom, a karizmatični se frontmen cijelo vrijeme trudio održati aktivne mosh-pitove spuštajući se u publiku i prepuštajući mikrofon bilo kome tko je mislio da ima nešto za reći odnosno zaurlati. Vrhunac nastupa je bio kada je vokal pozvao na pozornicu sve koji su mu se, na bilo koji način, htjeli pridružiti uz naglašavanje da su bend i fanovi jedno ciničnim komentarom ‘da se radi o grindcoreu, a ne jebenom MEGADETH-u i da nema nikakvih granica između njih i fanova’. U tom trenutku bilo je doista svejedno tko što sluša i vjerujem i da je, usprkos brutalnoj muzičkoj podlozi, i najzadrtiji fan bilo kojeg žanra mogao osjetiti što su LENG TCH’E željeli i, na kraju, uspjeli postići.

Iskreno, za vrijeme nastupa MY DYING BRIDE-a ostao sam zatečen pomalo slabijom posječenošću, no atmosfera je bila više nego posebna. Bend je bio savršen, a zvuk gotovo pa fenomenalan te se je i pri najglasnijim dionicama mogao razlikovati svaki instrument bilo da se radi o violini, basu ili gitari. Nažalost, iako se radilo o kasnijem nastupu, predviđena satnica je iznosila svega 60 umjesto uobičajenih 75 minuta. Set-lista je bila okrenuta starijem dijelu diskografije pa je ‘najsvježiji’ materijal poticao sa ‘Songs of Darkness…‘ albuma, a izvedene su i dvije stvari sa ‘The Angel and the Dark River‘. Uživo bend funkcionira doslovce bez greške, a moglo se vidjeti da je dosta posjetitelja iz prvih redova potpalo pod Aaronov uživljen nastup te su reagirali vrlo vrlo emotivno. Sve u svemu radilo se o izvrsnom nastupu kojega je, prije svega, trebalo osobno doživjeti. Bilo je to posebnih sat vremena i zaista ih je teško opisati riječima.

Jedni od osnivača death metal scene SUFFOCATION zadnjeg dana festivala počastili su nas nastupom koji im je ujedno bio i prvi koncert njihove ljetne europske turneje. Impresionirani cjelokupnim ambijentom i lokacijom na kojoj se METALDAYS održava, svojim nastupom upotpunili su vrlo dobar i bogat festivalski paket ovog brutalnog žanra. Koncert su otvorili legendarnom pjesmom ‘Catatonia‘, ujedno i prvim autorskim SUFFOCATION radom, a uslijedile su pjesme sa svih albuma izuzevši četvrtog ‘Souls to Deny. Intenzivnost i energičnost nastupa bila je neupitna, a jedina primjedba ide na račun jače podešenog zvuka bas gitare i bas bubnja koji nisu davali previše mjesta za bolji i jasniji zvuk gitara, pogotovo na dionicama gdje su detalji vrlo izraženi. Pjesme nisu spajali, a intermezzo između pjesama Frank Mullen je popunjavao raznim pričama, ponekim i iz svog života te ih koristio kao nadasve zanimljive uvode u stvari. Na bubnjevima je bio Kevin Talley koji je zamijenio Davea Curlossa. On je prethodno je svirao sa bendovima poput SIX FEET UNDER, DYING FETUS i DECREPIT BIRTH. Set lista od 13 pjesama i nastup pred oko 1500 znatiželjnika dokaz je da su SUFFOCATION bili i ostali jedan od glavnih i vrlo utjecajnih bendova ovog smjera, unatoč svim problema s kojima se suočavaju.

TIAMAT navodno sviraju oproštajne koncerte te im je tolminski nastup ujedno bio jedan od posljednjih. Ukratko, frontmen Johan je ‘zbog bolesti’ odlučio napustiti bend, a kako se čini, mali su izgledi nakon toga da TIAMAT nastave sa radom. Pod okriljem tih događaja moram priznati da im je cijeli nastup bio prilično rezigniran i, moglo bi se reći, bez ikakvog prikazivanja osjećaja prema energiji koja je dolazila iz publike. Johan se ponio izuzetno hladno, a neobičnom dojmu je svakako pridonio poprilično glupav izgled najbliže opisan kako kombinacija gay-zombie kauboja. Iako su tvrdili da imaju tehničkih problema, bend je zvučao poprilično dobro, a zanimljivo je da su klavijaturske dionice bile podosta izmijenjene. Tako su u stvari ‘Gaia’ malo više vukle na psihodeličnu stranu, dok su sve melodije sa novijih i razvikanijih singlova zvučale odviše naklonjene komercijalnom i takoreći pop prizvuku. Na kraju se Johan oprostio sa riječima ‘hope to see you soon’ pa mi je cijela ova priča o ‘bolesti’ i ‘odlasku’ postala ujedno i poprilično sumnjiva. Iskreno, s obzirom na navedene činjenice očekivao sam daleko više kako od benda tako i od samog Johana. Istina jest da TIAMAT nije mogao biti bolji izbor za zatvaranje festivala, no nastup je bio tek prosječan, da ne kažem i usput odrađen.

Što se tiče samog METALDAYS festivala neupitno je da napreduje uzlaznom putanjom i u globalu zaista nije bilo mjesta prigovoru što se tiče infrastrukture i same organizacije. Također, iako su se organizatori potrudili pozvati poprilično atraktivna imena, nekako mi se čini da je festival postao sam sebi dovoljan, odnosno da je stvorio bazu fanova koji ga posjećuju bez obzira na najavljene i potvrđene bendove. Iz tih razloga će biti zanimljivo vidjeti hoće li se METALDAYS širiti ili će ostati u trenutnim okvirima. Kakogod, čisto sumnjam da nas i slijedeće godine ne očekuju jaka imena i podjednako dobra organizacija.

Boris Tintor