Izbornik

VENOM INC. – Avé (Nuclear Blast)

Venom Inc - AveVjerujem da je svima poznata ‘drama’ oko VENOM-a i VENOM INC.-a, no držim da ipak ima nekoliko stvari koje bi valjalo naglasiti. Potonji sadržavaju tri originalna člana s kojima su i devedesetih uostalom i snimljena tri službena albuma. No isto treba podvući da je ponovno uskrsnuti ‘Cronosov’ VENOM nastavio s radom uz suglasnost preostalih članova. Usprkos tome što su uživo stvarno dobri, spomenuto maštovito ‘Inc.’-ime mi iz tih razloga na kraju narodski rečeno zvuči kao totalno džiberenje. No hajdemo reći da ćemo pokušati prihvatiti cijelu priču pa idemo na novi album.

Usprkos tome što Cronosa smatram (posebice za ovaj stil) jednim od ponajboljih frontmena, samo potpuni bedak može reći da Demolition Man nema tu istu crta ludila, prgavosti i energičnosti te da u vrijeme devedesetih zamjena nije mogla biti bolje pogođena. Isto tako, teško je ne uočiti da je Demolition Man tada donio jedan pozitivan odmak koji je dalje pratio srž VENOM-a, ali ga je uz sve moguće epitete uspio osvježiti nekim svojim stilom. Iz tih razloga (uz neponovljive prvijence) ‘Prime Evil’ osobno smatram možda i najzrelijim albumom diskografije VENOM-a. Ukoliko ste ‘Inc.’-ove uspjeli vidjeti uživo itekako je bilo vidljivo da stara iskra i dalje postoji te da je trojac pun energije i što je još važnije, VENOM-ovskog ludila. Stoga bi bilo i za očekivati da će novi album krenuti u tom pozitivnom smjeru, no nažalost stvari su ispale daleko od idealnog. Za početak, VENOM je gotovo uvijek predstavljao sirovu energiju popraćenu takoreći djetinjasto-metalsko-‘sotonističkim’ tekstovima i što je najvažnije, izvedbom koja je u više slučajeva pokazivala izostanak (ponekad i osnovnog) znanja sviranja. No bend je na počecima isporučivao pankersku energiju vizualno i izvedbeno umotanu u metal ikonografiju te su sa svojom vizijom ‘pakla’ na kraju bili odgovorni i za takoreći cijeli jedan smjer. ‘Inc.’-ovi su za početak okliznuli u samom zvuku pa su tako dobili i poštenu produkciju koja je ispočetka možda i zamišljena kao nešto što bi trebalo prikazivati snagu i moćnost, no nažalost, stvar je otišla u pomalo drugom smjeru. Bubnjevi, recimo, imaju jednostavno predobar zvuk i tu prije svega mislim na dubinu i jasnoću, no pritom su izgubili svu (pjesnički rečeno) analogiju i zvuče gotovo digitalno precizno. Isto tako i najveći fan mora priznati da Abaddon baš i nije neki bubnjar (iako se radilo o sjajnom koncerta, tko se sjeća zagrebačkoga nastupa, znat će o čemu pričam), a u ovom slučaju taj ‘nerazvoj’ odviše dolazi u prvi plan. Također je nešto slično učinjeno i sa zvukom gitare pa recimo totalno oldschoolerska ‘Metal We Bleed’ zvuči takoreći posve ispeglano. I zapravo možda tu i leži razlog razočaranja jer mi se čini kao da su ‘Inc.’-ovci na trenutke totalno fulali samu svoju srž. Eto, ne mogu ne spomenuti Cronosovu ‘stranu’ kojoj pripadaju dvojica daleko boljih muzičara, ali koja i dalje gura cijelu zvučnu sliku u granice ‘overdrivea’ bez problema zalazeći u ‘crveno’ kako bi zadržala onu (za njih) tako potrebnu prljavost. No ipak ono što me je možda najviše razočaralo je Demolition Man koji zvuči nekako odviše odmjereno. Jednostavno, očekivao sam one sulude vriskove, dernjavu (ok, ostalo je ono prepoznatljivo naglašavanje slogova), ispuštanje glasova kroz beljenje (uh, onaj poznati ‘rrrr’) i općenito sve ono što bez problema radi uživo. Na ‘Avé’-u nažalost pak zvuči kao da na trenutke pokušava ‘skinuti’ Schmiera i posebice Toma Angelrippera (‘Dein Fleisch’) što stvarno nema nikakvoga smisla. Isto tako se čini kako su ‘Inc.’-ovci muzički malo opustili napetost pa se tako na dosta mjesta umjesto ‘onog’ ludila mogu naći tisuća puta prožvakani NWOBHM-riffovi koji znaju graničiti sa gotovo najjednostavnijom početničkom heavy-šprancom. Međutim, sve navedeno nije ono što ubija ovaj album, ubija ga (znam da zvuči glupo) samo ime benda.

Kada bih pred sobom imao isti materijal sa istim članovima i potpuno drugim imenom, ne samo da bi konačni subjektivni sud bio daleko viši, već bih ga jednostavno htio nafrljiti što glasnije i pritom na brzaka iskapiti pivu. Također bih radio usporedbe, ali me se one ne bi toliko ticale jer bih to opravdavao ‘pedigreom’ članova. Isto tako me, recimo, nimalo ne bi smetalo izvođenje klasika VENOM-a uživo, no ovako cijela stvar, nažalost, zadobija skroz drugu auru. Kada pritom sve završi sa nečim što se zove ‘Black N’ Roll’ (koja je usprkos svemu zaista odlična), sve što ostaje je dojam natjecanja sa zna-se-već kime.

Ovako smo na kraju dobili odviše poliranu i nevjerojatno (za njihove pojmove) dobro produciranu verziju VENOM-a. Znam da ovo zvuči paradoksalno, ali VENOM je uostalom i na samim počecima bio paradoks same scene. Čini se kako su sadašnji članova VENOM INC.-a to zaboravili pa su uz to htjeli pokazati svoje muzičko umijeće (koje ne samo da je nedostatno, nego nikada nije bilo niti bit) proizvevši pritom jedan skroz drugačiji i, nažalost, negativni paradoks. Tako da ako se mene pita, uz navedeno ime cijeli materijal nema smisla. No isto tako, ako mi se pruži prilika, otići ću ih pogledati uživo jer se tu ne mogu baš ispeglati. Ipak, ‘Avé’ mi u konačnici i pod navedenim okolnostima prije svega ostavlja dojam gotovo patetičnog autogola.

Boris Tintor

Ocjena 6,5/10