Izbornik

PRIMORDIAL – Exile Amongst The Ruins (Metal Blade)

Primordial-ExileAmongstTheRuinsProšlo je skoro četiri godine od zadnjega studijskog albuma i kako se čini, PRIMORDIAL svakim narednim izdanjem pomalo dotjeruju i zaokružuju stil. Novi album donosi podosta noviteta kako u samom zvuku,  tako i pristupu, bolje napisano – koncepciji stvari. S jedne strane je dobiven dojam da se bend ‘otvorio’ prema nekim drugim stilovima, dok s druge osobni i unikatni stil nikada nije bio istaknutiji. Naime, bez obzira na tematiku, čemer pomiješan sa bijesom doslovce vrije iz svake stvari.

Album otvara ‘Nail Their Tongues’ s pomalo neobičnom tematikom Lutherove reformacije (‘Oh Luther, did you know you were able to pierce the tongues of liars?’) i već na prvu su uočljive maloprije spomenute promjene. Zvukovno se bend čini kao nadograđena verzija što je prije svega postignuto vrlo efektnom produkcijom. Za istu bi se moglo reći da je donekle rockerskije orijentirana, ali se u ovom slučaju nije išlo ustaljenim ‘podebljanjem’ bas-bubanj ‘osovine’, već je pretežiti naglasak ostavljen na bas-gitari. Bend se na uvodnoj stvari gotovo neočekivano prisjetio blackerskih korijena i pritom se ne radi samo o Alanovom glasu, već o ‘kompletnim’ fragmentima koji sa ‘novim’ zvučnim zidom ostavljaju sjajan dojam. S druge strane, ista koncepcija produkcije je takoreći zaslužna da naredna ‘To Hell or The Hangman’ ima prizvuk gothic-rocka sa takoreći JOY DIVISION(opet bas-gitara)/CURE-ovskim osjećajem za ritam. No ono što ‘Exile Among The Ruins’ prije svega čini posebnim jesu uglađeni detalji koji se na prvu teško razaznaju, ali zato čine savršenu cjelinu. Tako će se tu naći i pozadinskih klavijaturskih ‘zbornih’ podebljanja koje ponekad prate melodiju, a ponekad samo dodatno iscrtavaju nabijenu atmosferu ili pak nekih sitnica koje su mi ostavile neskriveni dojam hommagea. Isto tako, pažljivijim slušanjem se može uočiti da su u podosta dionica Alanov vokal ima nadosnimljenu (barem) još jednu glasovnu ‘liniju’ izvedenu u drugom tonalitetu. Nije sad da se radi o nekakvom vrhunskom višeglasju (niti je to zasigurno bio cilj), nego više o zakukuljenim ‘naracijama’ otpjevanog teksta što samo pojačava uzvišenost atmosfere. Recimo da je taj učinak možda najdomljiviji u ‘Where Lie the Gods’ na čijem me je kraju vokalno podvlačenje melodije itekako podsjetilo na ‘vikinški’ ciklus BATHORY-a. Također, uvodna gitarska melodija ‘Stolen Years’ me je pak po atmosferi bacila u neke najsjajnije trenutke LAKE OF TEARS-a. Oba primjera se zasigurno ne bi mogla dokazati kao muzički ‘citati’, već sam prije svega htio staviti naglasak na izvrsno pogođeno ozračje koje samo nekima zabljesne u ovako dobrom obliku.

No svi navedeni elementi ipak ne bi trebali nikoga navesti na krivi dojam. Naime, PRIMORDIAL su još uvijek savršeni u prenošenju izvornog izričaja koji je sve prije nego optimističan. Isti je možda najočitiji u naslovnoj stvari koja je vjerojatno muzički najogoljenija, ali zato (poput isto takvog izvrsnog spota) predstavlja zasigurno jedan od, ako ne i najemotivniji trenutak albuma. Također, usprkos ‘širenju horizonta’ i odličnom producentskom poslu treba naglasiti da zvučno album zasigurno ne spada u nešto što bi se moglo nazvati komercijalnim i podilazećim. I isto tako sam gotovo siguran da netko kome PRIMORDIAL nisu nikada ‘sjeli’ neće nimalo promijeniti mišljenje o bendu nakon ovoga izdanja. I zato bih nekako bio slobodan napisati da se ovdje zasigurno radi o vrhuncu diskografije. Jednostavno, novi uradak mi se čini kao skup svih najboljih dijelova ujedinjenih u jednu poprilično impresivnu cjelinu. Tvrdoglavu, snažnu i prije svega neupitno ponosnu, baš poput završetka albuma (‘Last Call’) gdje se arhaična gitarska melodija popraćena efektom ‘zbora’ stapa sa zvukom sirene za uzbunu.

S druge strane, jedini eventualni problem koji ovaj uradak nosi sa sobom leži u činjenici da će jednoga dana trebati dobiti dostojnog nasljednika.

They say the war is lost but this battle you will lose…

Boris Tintor

Ocjena: 10/10