Izbornik

PHIL CAMPBELL & THE BASTARD SONS – The Age of Absurdity (Nuclear Blast)

Campbell-Sons-The-Age-Of-AbsurdityKako je poznato, nakon Lemmyeve smrti Phil Campbell nije dugo mirovao, već je oformio novi bend i nastavio s nastupima uživo. Ono što se svima na početku (opravdano) činilo kao čisto ‘tezgarenje’, bio je zapravo odličan i (vjerojatno dobro proračunat) postupak samoga začetnika ideje. Phil je okupio trojicu svojih sinova i dodatnog vokala te mahom krenuo sa sviranjem obrada. Zbog reputacije i značaja mnoge su pozornice bile otvorene za nastupe, a Phil je sve to iskoristio kako bi daleko mlađe snage očvrsnuo i navikao na sviranje uživo. To se možda daleko najbolje vidjelo kada su dečki bili gotovo sramežljivi na WACKEN-u 2016. godine, odbacili svaku tremu kao predgrupa SAXON-ima da bi na kraju ‘najproblematičniji’ Neil Starr na prošlogodišnjem HELLFEST-u ‘eksplodirao’ u maniri prave ‘rock zvijezde’. Bend je s vremenom u repertoar ubacivao sve više autorskih stvari da bi nakon EP-a uslijedio i pravi album.

No ono što bi svakako trebalo napomenuti jest da za vrijeme svih nastupa Phil nije ostavljao dojam lika koji se razmeće muzičkim ‘podrijetlom’, već jednostavno uživa u nastupima. I sa te strane treba gledati (bolje napisano) slušati i novi album. Ukoliko očekujete replike MOTÖRHEAD-ovih ideja, teško ćete ih pronaći, kao uostalom i bilo kakve ozbiljnije doze originalnosti. No ono čega ovaj album ima pregršt (kao i njihovi nastupi živo) jest u osnovici jedna zdrava hardrockerska atmosfera sa puno energije i iskrenosti. Nema tu nikakvih pretenzija, gledanja s visoka ili ‘vidi-što-znam’-dionica, ali zato ima vibru lokalno pubsko/kvartovskog benda koji jednostavnim tekstovima dotiče sve ono što ‘prosječni’ čovjek osjeća. Iako cijeli album nosi hardrockerski nazivnik, očito je da bend još uvijek malo ‘šara’ po bliskim stilovima što mu za razliku od nekih drugih daje dodatan šarm. Tako se već na prvu daju iščitati utjecaji od iskonskoga rocka, punk-rocka, bluesa, NWOBHM-a preko nekih klasičnih MOTÖRHEAD-ovskih utjecaja do 80’s heavy metala (zatvarajuća ‘Into The Dark’). Jednostavno ‘The Age of Absurdity’ nudi ono što rijetkima uspijeva, a to je jedan osjećaj zadovoljnoga benda koji možda još nema u potpunosti ustoličen ‘svoj’ zvuk, ali itekako znaju ne samo svirati, već i prenijeti osjećaj onoga što sviraju. Kao što napisah, ostavljaju dojam da nemaju nikakvih pretenzija, ali zato imaju mladalački žar (da, zvuči pomalo paradoksalno s tatom u bendu) i točno pogođen rockerski osjećaj iz vremena kada je to odista i bilo bitno.

I usprkos gotovo nikakvoj originalnosti, baš zbog te maloprije spomenute iskre album zaslužuje same pohvale. Kada bi konačan zvuk bio malo otvoreniji, recimo bogatiji na prostornosti sa većim naglaskom na detaljnosti bubnjeva, imali bismo pravo malo spontano remek-djelo. No i ovako se radi o vrlo dobrom uratku.

Ocjena 8/10

Boris Tintor