Izbornik

OVERKILL – The Grinding Wheel (Nuclear Blast)

overkill-grindingwheelcdIako mi je OVERKILL uvijek bio u samom vrhu thrash metala, gotovo je neupitno  da im je diskografija patila od podosta oscilacija. ‘Ironbound’ iz 2010. sam do doživljavao kao odličan ‘povratnički’ album za koji su se nekako vezali naredni ‘The Electric Age’ i ‘White Devil Armory’. Nažalost, potonji nisam nikako uspio svariti jer sam imao dojam da se bezidejnost na prvu dobro skrivala iza prokušanih kulisa OVERKILL-a, s gotovo iritantno ubačenom dozom ubrzanja (ono, kao da se ikada nekom činilo da bend nema dovoljno energije). No zapravo, ono što je u potpunosti satrlo navedeni album je bila užasna produkcija s kliničko čistim, takoreći, digitalnom zvukom bubnjeva. Jednostavno se dobio osjećaj da se niz promašenih odluka skupio na jednom mjestu, što je bila prva šteta jer album ima sjajnih stvari koje odlično funkcioniraju uživo.

Sam Bobby je u  intervjuu spominjao da bi novim albumom trebalo doći do promjene u zvuku, gdje bi instrumenti dobili više prostora oko sebe (dojam ‘slijepljenosti’ gitara i bubnjeva na prethodniku mi je gotovo nepodnošljiv), no spominjanje Andyja Snapa mi je nije budilo previše nade. Na stranu što je isti legenda scene te stoji iza moćnog zvuka na podosta albuma, no u zadnje vrijeme mi se činilo da je upao u nekakvu ziherašku prosječnost . Na svu sreću, već prvim taktovima ‘The Grinding Wheel’-a sve zloslutne sumnje su vrlo brzo odagnane. Za početak, kompletan miks je fino zaokružen bez nekakvih ekscesa te je dobiven pun zvuk koji dosta podsjeća na, recimo, kvalitetnu metal produkciju 90-ih, kada se u isto vrijeme htjela dobiti punoća, snaga i (nazovimo to tako) groove. Vjerujem da takav zvuk površnim slušanjem neće mnoge ‘opaliti na prvu’, no ovaj album ima neke potpuno druge draži. Za početak, nosi nekoliko iznenađenja, a to su između ostalog duljine samih stvari, pomalo drugačija muzička koncepcija i otežavanje zvuka dobivenog usporavanjem. Eh, sad što god napravili, OVERKILL gotovo uvijek zvuče kao OVERKILL (bez obzira na raznorazne utjecaje nekad ‘protočnih’ članova) i taj zaštitni znak je sam po sebi već veliki plus. Ono što je bend gotovo neočekivano napravio jest da je stilski posegnuo za gotovo zaboravljenim koncepcijama integrirajući ih u vlastiti stil. Za razliku od kolega koji pod krinkom hommagea pokušavaju napraviti preslike najuspješnijih albuma, bend ovdje nije zagrebao u ‘Taking Over’, već je (posebice u drugoj polovici albuma) prizvao duh BLACK SABBATH-a. No za razliku od donekle sličnog eksperimenta sa (osobno nevjerojatno podcijenjenim) ‘I Hear Black’, ovdje produkcija podilazi zvuku, a sam bend ne zapada u prazan hod. Hajdemo reći da su na trenutke nešto slično uspjeli napraviti na vrhuncu karijere sa ‘Years of Decay’ i ‘Horrorscope’. No važno je napomenuti da novi album nikako ne zvuči kao kopiranje prokušane formule, već kao pogođeno prizivanje ‘duha vremena’. Posebna draž ‘The Grinding Wheel’-a leži u tome da ga se ne može smjestiti u određene godine ili fazu karijere, već da zvuči kao klasični bezvremenski OVERKILL. I da, usprkos pomalo neočekivanom trajanju, uradak jednostavno ‘zahtijeva’ opetovano slušanje jer posjeduje kako pogođen osjećaj, tako i dojam nekakve skrivene kompleksnosti koju zasigurno ne treba tražiti u tehničkoj strani.

Ukratko, usudio bih se napisati da se radi o jednom od (naj)važnijih albuma u opusu benda. Za razliku od stilsko-bliskih kolega, OVERKILL nisu krenuli komercijalizirati zvuk ili pak pokušali zvučati kao vrhunac žanrovskih predstavnika. Budimo iskreni, svima je jasno da to više nije bend klinaca vođenih novom revolucijom zvuka i da su godine neminovne. Nažalost, mnogi ovaj trenutak iskorištavaju za zatvaranje financija radeći poveliku mrlju u karijeri. OVERKILL su nasuprot tome ne samo napravili zreli album (na čijim će stvarima uživo publika itekako raditi divlje mosh pit-ove), već su ujedno ukazali i na samu bit scene. Tako smo gotovo neočekivano dobili uradak koji prikazuje najbolje trenutke ne samo benda, već i samog žanra, a da pritom ne zvuči nimalo ‘retro’. A to je nešto što uspijeva samo rijetkima.

Ocjena 9,5/10

Boris Tintor