Izbornik

KATLA – Móðurástin (Prophecy Production/SAOL)

KatlaPrva poveznica s islandskom glazbom većini ‘anketiranih’ zasigurno bi bila BJÖRK, dobar dio bi ‘kliknuo’ na SIGUR RÓS, nešto na GUS GUS ili MÚM, a sve je već broj onih koji njima uz bok stavljaju i SÓLSTAFIR. Posebice nakon sjajnog koncerta u Zagrebu.

Doduše, teško da bi imao ovakvu potporu da je ostao ‘zakopan’ u folk-black-metal počecima, no s vremenom je evoluirao i danas sa atmosferičnim rockom oduševljeva širu publiku. A dio tog istog SÓLSTAFIR-a od samoga osnivanja u siječnju 1995. godine, pa sve do 2015. bio je i bubnjar Guðmundur Óli Pálmason.

Nakon odlaska iz tog benda, Guðmundur se nastavio baviti s glazbom i kroz novi projekt Katla raditi dobre stvari. Iskusni glazbenik Einar Thorberg Guðmundsson, pjevač, klavijaturist, basist i gitarist islandskih black metal bendova FORTÍÐ, POTENTIAM, CURSE i MIDNATTSVREDE druga je polovica ovog projekta.

KATLA pak je jedan od najvećih islandskih vulkana koji, srećom, nije eruptirao još od 1918. godine, a ‘Móðurástin’ islandski izraz za ‘majčinsku ljubav’. Da i taj formalni dio zadovoljimo. A glazba je, očekivano, rekli bismo tako, ‘islandske naravi’, prepuna zgusnute represivne atmosferičnosti sa zaleđeno-hladnasto-turobnim zvukovima, ali i s jasnim naznakama svjetala i topline koje se uspješno probijaju kroz svo to zidovlje potištene melankoličnosti.

Nešto poput poput iskrenja sunca kroz oblake u hladnim sjevernjačkim danima, u skladu sa kontradiktornostima prirode tog otoka. I sa produkcijom Halldóra A. Björnsona na tom tragu.

Žanrovski je ovo opsežan album, koji u svojoj harmoničnoj funkcionalnosti kroz kompleksne kompozicijske strukture progresivnih ideja diskretno kombinira elemente atmosferičnog post – rocka sa minimalističkim neofolk melodijama, tromim očajem dooma, apokaliptičnom brutalom blacka i melodijskom izražajnošću klasičnog metala.

A dalo bi se u detaljnijem opisu još ponešto ‘nadrobiti’, poput epskog ‘plašta’, suptilnosti pop synthy sekvenci, klasici sklonih aranžmana ili naglašenijeg filmsko/dramaturškog pristupa kod nekih većih ili manjih ‘sektora’.

Iako katkada zazvuči poprilično enigmatski, u suštini se radi o prozračnoj i privlačnoj glazbi, koja kao da s vama razgovara. Dakako da je (nama) konkretan ‘razgovor’ s njom teško zamisliti, samim time jer su tekstovi na islandskom, no tematika, koja govori o obitelji kao ‘niti vodilji’, općenito o životu i smrti u nemilosrdnoj zemlji teškog i često okrutnog vremena, o zemlji kontrasata kakva je Island, jako je dobro interpretirana kroz glazbenu priču i samim time slušalački fino razlučiva.

Sivasto-turboni vokali skoro pa znaju djelovati nezainteresirano, no s druge strane, svojom neskrivenom strašću, posebice kroz izvrsne promjene težih i mirnijih dijelova, iznose najveći ‘teret’ ove priče. Isto tako, gitarski su dijelovi puno emancipiraniji, raslojeniji i zanimljiviji u odnosu na tradicijsku dosadu prsketajućih post-rock formi.


Otvarajuća instrumentalna numera ‘Aska’ filmskih je dimenzija, ‘Hyldýpi’ kroz uvodne akustične dijelove ističe emocije, potom se transformira u konkretniji rock komad, a ‘Nátthagi’ je vrlo ugodna, eterična, onako, uhu najprihvaljivija pjesma.

‘Hreggur’ i ‘Dulsmál’ su progresivni epovi koji u sebi sadrže gotovo sve elemente Katline glazbe sa naglašenije svečarskim uvodima, narativnim dijelovima, dramatičnim tonovima, gitarskom katarzičnošću te orkestralnim aranžmanima.

Naslovna pjesma “Móðurástin“ ona je s najviše (black) metal utjecaja, a od ostalih je izdvajaju i samouvjereni ženski vokali Sylvie Guðmundsdóttir, koji su u ‘sukobima’ sa muškim kričavo/neurotičnim izražavanjima.

Iako bi se možda mogao steći dojam da tome nije tako, posebnost albuma leži i u činjenici da su pjesme, koliko god se činile koncepcijski sličnima, prepune dijametralnih suprotnosti, nepredvidljive, a samim time i uzbudljive. U kontinuitetu.

S ostalih strana razmatrajući ga, može se reći da je to ‘težak’ album za slušati, jer se i nakon desetke preslušavanja stječe dojam da nisi sve upio čuti. Jednako je tako i s ovom analizom. Uvijek ostane (i ostat će) dojam da je nešto bitno zaboravljeno istaknuti.

Možda je stoga preporuka da „Mó∂urástin“ osluhnu ljubitelji sastava poput ANATHEMA, SWALLOW THE SUN, ENSLAVED, EINHERJER, LAKE OF TEARS ili SÓLSTAFIR bolja od svih analitičkih razdioba.

Ujedno, i najbolji dokaz koliko je ovo raznoliko djelo.

Ocjena: 8,5/10

Ljudevit Cikač – Ciky