Izbornik

JUDAS PRIEST – Firepower (Epic)

Judas_Priest-FirepowerProšlo je gotovo četiri godine od zadnjeg i ne odviše sjajnog albuma, a i u međuvremenu se još dogodila i ne baš beznačajna promjena u postavi benda, što zasigurno ne ostavlja iole početni dobar dojam. Imajući pritom u vidu zadnji odgledani koncert JUDAS PRIEST-a koji mi je predstavljao poprilično razočaranje, moram priznati da od novoga albuma zaista nisam očekivao gotovo ništa. Na svu sreću, novi uradak nije toliko promašen, ali opet se ne može reći da je i odličan. Čini se da su JUDAS PRIEST pokušali ponuditi formulu s prethodnika, ali ovaj put su je uspjeli itekako finije doraditi pa materijal ipak ostavlja dojam donekle povezane cjeline. No ono što je sigurno jest da su kreatori stvari ponovno htjeli (u nekim trenutcima takoreći i na silu) proširiti dosege izvan standardnog muzičkog opsega benda što mi, koliko god se trudio, ne zvuči ni najmanje prirodno. No krenimo redom…

Više je nego očito da su htjeli zaigrati na kartu slave starih dana pa čak i omot na prvu podsjeća na sjajni ‘Screaming for Vengence’. S druge strane, vjerojatno se je nešto slično htjelo postići i sa zvukovne strane pa su tako angažirana dva producenta – Tom Allom i Andy Sneap. Prvi je i inače ostavio svoj potpis na najpoznatijem dijelu opusa benda, dok je drugi zasigurno poznatiji po producentskim radovima u ovom stoljeću. Sama ideja spajanju dvaju ‘gardi’ zvuči poprilično dobro i zapravo je u konačnici i dobiven itekako zanimljiv rezultat. Album je tako zvukovno povezan sa nešto modernijim, čvršćim prizvukom dok je s druge strane više nego uočljiv potpis ‘Panikiller’-a (očito ciljani i vjerojatno Sneapovski) sa osloncima na komercijalniji prizvuk recimo ‘Ram it Down’-a u ostatku popunjenog općenitim nagalskom stila benda 80-ih. Sa te tehničke strane se može reći da se zapravo radi o punom pogotku i da je ostvarena poprilično dobra startna pozicija za stvaranje sjajnoga albuma. No nažalost ukupni dojam baš i ne ide u tom smjeru.

Ono što se dogodilo mnogim velikanima koji su izbacili albume u otprilike zadnje dvije godine zadesilo je i JUDAS PRIEST. Naime, koliko god su se potrudili napraviti dobre metal stvari, pomalo su izgubili kompas te su počeli zvučati kao neke druge legendarne grupacije. Nekako mislim da doista nema gorega od toga kada bend takvoga značaju izgubi potpis i (donekle) karizmu. Nesumnjivo jest da ‘Firepower’ sadrži podosta sjajnih heavy metal trenutka, no u većini slučajeva čini se kako su zatomili svoje vlastite atribute. Osim u par stvari, rad gitara jednostavno nema onu težinu i ispreplitanje koji su uz Halforda predstavljali osovinu benda. Tako se u veći slučajeva radi o ponavljajućim riffovima koji, istina, imaju težinu i čvrstoću, ali vrlo često ne dobivaju nikakvu (od takvoga benda itekako očekivanu) razradu. Ništa bolje nisu prošle niti solo-dionice, koje u većini slučajeva ostavljaju dojam kvalitetnog, ali tek rutinskog odrađivanja. Eh sada, ako je nešto po tom pitanju činilo JUDAS PRIEST, onda je to zasigurno bio fantastičan i nadaleko prepoznatljiv rad Downinga/Tiptona. Ovdje se dobiva dojam gubljena bilo kakvog intenziteta nauštrb tako popularne melodičnosti preferirane od ‘novijih’ heavy bendova. Tako u podosta primjera cijela koncepcija daleko više naginje solo radovima Roba Halforda (npr. ‘Flamethrower’) ili FIGHT-a (recimo glavni riff u ‘Children of the Sun’), nego cjelovitom albumu matičnoga benda. Rob Halford koji inače uživo, nažalost, predstavlja najslabiju kariku (godine ipak čine svoje) mudro je pak odabrao izbjegavanje ekscesa u falsete te je primirio glas ostavljajući naglasak na njegovoj prepoznatljivoj boji, što uz prevladavajuće stvari uglavnom srednjega tempa ostavlja poprilično dobar dojam. Istina jest da su pokušali eksperimentirati sa nekim pretjerivanjima u melodijama ili nostalgičnim 80’s hair-metal izletima u područja kojima baš i nisu pripadali (tipa ‘Never The Heroes’), no nekako mi se čini da u ovoj priči Halford ipak ne daje previše razloga za neke veće prigovore.

Zaključno se bez ikakvog ustezanja može reći da je ‘Firepower’ poprilično dobar heavy metal album sa, istina, ne baš čvrsto definiranim stavom i stilom. No ono u što me je teško uvjeriti jest da se radi o albumu JUDAS PRIEST-a jer gotovo u svakom trenutku nedostaje ona ‘prepoznatljivost’ koja oduvijek, ne samo da je odvajala original od kopije, već je jednostavno činila unikatan potpis. Nakon toliko vremena i uz odlične startne pozicije (produkcija, uvjeti snimanja…) nekako mi se čini da je imalo više smisla da se je krenulo opušteno raditi autorski album nauštrb (kako se čini) ciljanog ‘bestsellera’ sa podosta nepotrebnoga podilaženja.

Ocjena 7/10

Boris Tintor