Izbornik

SLAYER, THE SHRINE, SADIST – Arena Alpe Adria, Lignano Sabbiadoro

SLAYER Lignano Italia 2016 posterSLAYER trenutno završavaju europsku turneju koja je obuhvaćala kako samostalne nastupe, tako i one festivalskog tipa. U sklopu nekoliko talijanskih datuma, bend je u pomalo ‘neobičnom’ društvu predgrupa završio u malome turističkom gradiću Lignano Sabbiadoro. Nastup se odvijao na otvorenoj pozornici koja je konstrukcijski izvedena u obliku manjeg amfiteatra. Sam prostor je očito namijenjen za omanje događaje i one zasigurno skroz drugačijega tipa pa je zapravo bilo zanimljivo vidjeti SLAYER u ovakvome izdanju. Izbor predgrupa je bio nadasve zanimljiv te su iste usprkos otprilike polusatnim nastupima bile više nego dobar i pomalo neočekivan uvod u ‘zvijezde večeri’.

Prvi su nastupili talijanski SADIST koji su pomalo netipični stil prezentirali jako dobro. Koncertno možda i ne spadaju u najatraktivnije grupacije, no muzički su vrlo potkovani. Stilski bi se mogli opisati kao kombinacija dijelova DEATH-a i CYNIC-a bez pretjeranih izleta u progresiju sa ponešto većim naglaskom na atmosferičnost. Vokal uživo naginje više blacku, a ponegdje i melodičnom deathu što zapravo dodaje još jedan unikatan potpis. Inače sam navikao da kod ovakvih tipova bendova dosta toga bude potpomognuto matricama, no zapravo je fascinantno koliko se bend trudi izvesti što više toga uživo. Pritom svakako treba naglasiti basistu koji odista koristi ‘višak’ žica na basu i gitaristu koji kombinacijom otvorenih riffova istodobno svira gitaru i klavijature. Za ovakav tip glazbe frontmen je imao van prosječno držanje reagirajući pritom na gotovo svaki pokret u malobrojnoj publici. Sve u svemu, bio je to zanimljiv i podosta kvalitetan nastup.

THE SHRINE – Arena Alpe Adria, Lignano Sabbiadoro, 11/ 7/ 2016

THE SHRINE – Arena Alpe Adria, Lignano Sabbiadoro, 11/ 7/ 2016

Kalifornijski THE SHRINE su zasigurno bili jedna od ‘čudnijih’ predgrupa na samostalnim koncertima SLAYER-a. Bend smo prvi put zamijetili na HellFest-u i trio zapravo i muzički i tekstualno prakticira žestok zvuk rock’n’rola 70-ih. U skladu uloge u kojoj su se našli, izbačene su stvari antiratne tematike te je bend zvučao daleko čvršće. Činilo mi se da su se ovdje oslonili daleko više na prljaviji garažni zvuk te su na trenutke znali podsjetiti podjednako i na BLACK SABBATH i na MOTÖRHEAD. Zvuk je bio jako dobar, poprilično čist i dovoljno glasan, no (baš kao i na SADIST-u) niži dio spektra bubnjeva je bio previše istaknut i u dosta slučajeva previše basiran. Vidi se da trio osjeća ležerno i opušteno na pozornici ove veličine, a i spontanost im nije strana pa je tako jedan detalj glede istog uveličao njihov nastup, a prisutnima dao važnost. Frontmen/gitarist je na posljednjoj pjesmi, koja u sredini ima sporiji psihodelični dio namijenjen isključivo soliranju, ne prekidajući sviranje ‘skočio’ u prve redove kao da radi ‘stage diving’. Publika ga je držala na rukama do kraja pjesme ne ‘šetajući’ ga po publici jer mu je ‘starinski’ gitarski kabel bio prekratak. Ono što je zaista pohvalno jest da bend zaista daje sve od sebe i usprkos tome što su se našli mjestu ‘uvodnika’ u SLAYER, publika ih je odlično primila i sve je pretvorilo u pravi rockerski tulum.

Potom je uslijedila malo duža pauza u kojoj su se u nekih zadnjih pola sata puštali isključivo klasici AC/DC-a. U otprilike polovici ‘Thunderstrucka’ ista biva prekinuta i SLAYER otvaraju nastup sa naslovnom stvari zadnjeg albuma. Ono što je uslijedilo tog trenutka bilo je sve prije nego očekivano. Za početak treba navesti da broj posjetitelja nije bio odviše velik, zapravo u granicama između 400-500 ljudi. Kada se pritom dodaju i oni koji su sjedili na povišenim dijelovima, prostor je izgledao sve prije doli popunjen. No već prvim taktovima ‘Repentlessa’ u cijelom je prostoru nastao pravi kaos. Ne mislim pritom na klasične mosh-pitove, (koji su, ako se uzme u obzir broj posjetitelja, bili nevjerojatno veliki i intenzivni) već je zavladala prava ‘oldschoolerska’ atmosfera bez ikakvih natruha pozeraja. Kako nam je ovo bio četvrti odgledani nastup SLAYER-a u zadnjih mjesec i pol dana, podosta puta (nažalost, to traje već neko vrijeme) smo zaključili da bend često tezgari i doslovce odrađuje nastupe. Na početku se činilo da je bend krenuo sa baš takvim stavom, ali nakon narednih ‘Disciple’ i ‘Die By The Sword’ članovi više nikako nisu mogli ignorirati ono što se događalo ispred njih. Kao što sam spomenuo, publika je bila fantastična, divljanje nije stajalo, a izgledalo je da veći dio publike na ‘tribinama’, a pogotovo na podiju, zna svaki tekst, posebice one ranih radova na kojima je i nastajao najveći kaos. Činilo mi se da je Tom Araya prvi ostao pogođen atmosferom te je doslovce uživao u nastupu. Pjevanje određenih dijelova prepuštao je publici i to ne samo refrene kao što to inače čini, nego i cijele strofe (što moram priznati u ovom opsegu do sada nisam nikada vidio), pokušavao je pogledati u oči svakoga fana i pokrenuti i rubove sjedećih mjesta da još više sudjeluju u koncertu sa ‘core’ fanovima ispred pozornice. DSC04803 (Large)Pritom se vidjelo na njemu da je ostao ne samo pozitivno zatečen, nego je izgledao ‘kao nekad’ te se je u jednom trenutku toliko zanio da je započeo njegov klasični ‘headbanging’, no sve je stalo tek na gibanju ramena. Gary Holt je uskoro otpustio kočnice i počeo se ponašati ne kao ‘zamjena’, već sa stavom kakvog sam vidio kada je zanosno prašio u matičnom EXODUS-u. Na SLAYER klasicima je na dijelovima na kojima ne svira gestikulacijama ‘dizao’ već užarenu atmosferu. Ono što je zapravo najfascinantnije jest da zapravo sve navedeno nije stalo do kraja samoga nastupa, a gotovo neočekivano, usprkos nezaobilaznim ‘War Ensamble’, ‘Raining Blood’ ili ‘Dead Skin Mask’, najveća euforija je nastajala za vrijeme ‘Fight Till Death’, ‘Black Magic’ i ‘Postmortem’. Set listom nisu previše odstupali u odnosu na izbor sa početka turneje, s time da su izostavili pokoju novu stvar. Također je promijenjen i raspored stvari izuzev klasika koji su pripali kraju nastupa kao bis (‘South Of Heaven’/’Raining Blood’/’Black Magic’/’Angel of Death’).

Zvuk nije bio savršen (već spomenuti naglašeni bubanj) nego poprilično korektan i vrlo izravan. Mišljenja sam da se ovo potonje pokušalo dobiti različitim miksevima pojedinih stvari što mi baš i nije bio u potpunosti jasan čin. Ne znam je li mi se iz navedenih ili pak neki drugih razloga učinilo da je Paul Bostaph izostavio ‘povezivanja’ nekih prelaza. No opet s druge strane, možda ‘moj problem’ proizlazi iz toga da uglavnom u primozgu imam studijske snimke skroz drugog bubnjara. Ovo sve spominjem kao detalj kojega su, vjerujem, tek rijetki zapazili pa se može reći da se radi i o pomalo neopravdanoj sitničavosti. Kada smo već kod pozornice, rasvjeta je bila izvrsno iskombinirana i na vrlo jednostavan način se je više oslanjala na kombinaciju ‘prigušenog’ svijetla pametno kombiniranog sa prikazom pozadine i samim stvarima.

Gledajući sa druge, čisto ’emotivne’ strane dobili smo sjajan koncert SLAYER u izdanju (pritom mislim i na prostor i na stav benda) kakvo se, nažalost, rijetko viđa. Nekako mi se nametnuo zaključak da bez obzira na status koji imaju na sceni, SLAYER ipak spadaju i/ili najbolje funkcioniraju u nešto većim ‘klupskim’ prostorima te da im je to ‘prirodno stanište’ kojega baš i ne bi trebali previše često napuštati. Kao što napisah, od svih odgledanih nastupa ovaj talijanski spada definitivno u prva tri. No pritom treba naglasiti fantastičnu publiku koja je ‘uspjela’ ponukati bend da doslovce iscijede sve iz sebe te prebace i prostor i sam SLAYER u neka druga i daleko bolja vremena. I budimo iskreni, koliko god bend zaslužuje same pohvale, u ovom pak slučaju ne odviše brojna talijanska publika zaslužuje daleko veći naklon. Bilo je to zaista jedno većih i potpuno neočekivanih koncertnih iznenađenja.

Boris Tintor & Tomislav Petr

Foto galerija

SLAYER @ Arena Alpe Adria, Lignano Sabbiadoro, Italija, 11/ 07/ 2016

LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK