Izbornik

SLAYER, ANTHRAX – Zagrebački Velesajam, Zagreb

Slayer Anthrax poster ZG 2016Za razliku od prijašnjih godina kada se za njihove nastupe gotovo obavezno moralo prelaziti granicu, čini se da SLAYER posjećuju Hrvatsku skoro pa svakom turnejom. Ovaj put su došli u ‘paketu’ sa ANTHRAX-ima što je činilo poprilično zanimljivu ponudu. Kao i svaki put dosada, nastupali su u drugom prostoru, a sada je bio odabran Paviljon 9 na Zagrebačkom Velesajmu. Mora se priznati da je sam paviljon idealan za koncerte srednjega tipa, no čini se je posjećenost bila ipak nešto manje od očekivane.

Večer su otvorili ANTHRAX koji su, moram priznati, ispali kao jedno veliko razočaranje. Zvuk je bio zaista ispod prosjeka, basovi su se takoreći razlijevali na sve strane dok su gitare bile gotovo jedva zamjetne. No valja napomenuti da se ovdje nije radilo o preglasnom efektu, već je zvuk usprkos odmjerenoj jačini jednostavno bio loš. Ukoliko bi netko potražio opravdanje u ‘neadekvatnom prostoru’ odmah bih napomenuo da sam na nekim drugim koncertima u istom paviljonu doživio skroz drugo iskustvo. Bend je započeo sa ‘Caught in a Mosh’ i usprkos punom pogotku nisu baš uspjeli pokrenuti publiku. Isto se nije dogodilo niti sa narednima ‘Got The Time’ i ‘Madhouse’. Da se razumijemo, izvedba (koliko se uspjelo nazreti) nije bila loša, no očito je da postoji veliki nerazmjer između onoga što je bend bio nekada i što sada pokušavaju napraviti. Stare stvari su postali ‘klasici’, no čini se kako ih bend više ne doživljava energično, a niti s druge strane imaju fanove koji bi na njih reagirali. Također mi nije jasno koja je potreba i smisao da bend sa 11 albuma u diskografiji svira dvije obrade. Istina jest da i one spadaju u ‘klasike’, ali meni sve to prije izgleda kao jeftino podilaženje. U svakom slučaju, izostao je obostrani protok energije, a jedini koji je stvarno bio za pohvalu jest Joey Belladona koji s godinama jednostavno zvuči sve bolje. Ostatak benda mi nekako nije bio na razini i tu prije svega mislim na Scotta Iana koji je prije takoreći bio zaštitni znak na pozornici, a sada djeluje kao gitarist koji klima glavom u ostarjelom hard rock bandu. Ukoliko će netko spomenuti godine, glatko mu mogu odgovoriti kako itekako ima njegovih godišnjaka koji doslovce izgaraju na pozornici i to za daleko manje novca. Na bubnjevima je umjesto Benantea bio Jon Dette koji je doslovce sve odradio bez problema, no nekako mi se činilo da su nedostajali oni Charlievi ‘popikavajući’ prijelazi. ANTHRAX su mi na kraju izgledali kao umišljeni i ostarjeli heavy metal bend koji je uvjeren da ima zvjezdani status te pritom misle da je sama njihova pojava dovoljna. Nažalost, ne uviđaju pritom da su u svojim lutanjima izgubili i dobar dio fanova. Kao što rekoh, osim Belladone sve ostalo izgledalo je kao veliki PR projekt. Nema tu više niti thrasherske vibre niti nekadašnjeg voljnog momenta. Sve u svemu, uz poprilično loš zvuk nastup je zaslužio jedan oveći minus.

Za razliku od ANTHRAX-a SLAYER još uvijek uživa status benda kojega donekle može i opravdati. Fama oko benda i dalje postoji i čini se da bez obzira na nadolazeće i odlazeće generacije baza fanova ostaje ‘kvalitetno’ popunjena. Zvuk nije bio savršen, no bio je neopisivo bolji od predgrupe. Opet, činilo mi se da je Kingova gitara bilo nešto istaknutija, no pomicanjem prema Holtovoj strani ‘problem’ se je mogao nivelirati. Što se tiče set-liste, bend je pokušao donekle pokriti cijelu diskografiju, a pohvalno je da su se podosta koncentrirali i na novi album. Kada su u pitanju stare stvari koje znaju svirati češće zadnjih godina, misleći pritom na prva dva albuma i izuzevši klasike, iste su prava poslastica. No nekako se dogodilo da je ‘Fight Till Death’, svirana otprilike na pola koncerta, ostala dosta nezamjetna tj. kao da je slučajno zalutala na set-listu. Nisam imao dojam da ju je publika, barem mlađa, prepoznala i doživjela na pravi način. S druge pak strane, nije se previše ni uklopila tj. dotičnu se pjesmu nije, po mom skromnom mišljenju, dovoljno naglasilo. S obzirom da je Paul Bostaph ponovo u SLAYER-u drago mi je bilo čuti ‘njegove’ pjesme poput ‘Disciple’ i ‘God Send Death’  koje je i on stvarao prije otprilike 15-ak godina. Koncert su završili s četiri nezaobilazna i nenadmašna, ali pomalo ziheraška klasika, dok je rutinski savršeno ilitiga  profesionalno odrađena  i scenografija  kojom se  dobilo na pravom ‘štimungu’. Istina jest da se zlobno može reći da u ovoj postavi bend djeluje kao franšiza ili da žive na staroj slavi, no za razliku od recimo ANTHRAX-a, SLAYER uživo još uvijek nekako i ima smisla. Bend je izgledao poprilično raspoložen, a i činilo se kako je i dobar dio publike bio dodatno nabrijan. Naravno treba imati u vidu da nastup SLAYER-a nije i nikada ne bi trebao izgledati kao klasični koncert, no ovaj je zagrebački nastup donekle i uspio pogoditi samu ‘bit’ benda. Tu prije svega moram priznati da sam nakon, ne znam niti sam koliko odgledanih koncerata, na nekoliko zadnjih bio poprilično razočaran zbog osjećaja ‘tezgarenja’, no u velesajamskom paviljonu mi se bend činio daleko boljim. Neupitno je da su u zadnjih nekoliko godina posrnuli više puta, no s druge strane se čini da sada i u ‘krnjem’ sastavu uspijevaju ostaviti dojam povratnika i pritom to mislim u pozitivnom smislu. Jednostavno, bend i prvi redovi publike bili su za samu pohvalu pa je čak na trenutke sve to ispalo onako ‘oldscholerski’.

Na kraju se može ustvrditi da je za poprilično fer cijenu publika dobila dva poprilično jaka metalna imena. Kao rezime se može zaključiti da su ANTHRAX totalno podbacili, ali i da su SLAYER ‘spasili’ cijelu večer. Ako ništa drugo svakako treba pohvaliti ideju organiziranja metal bendova koji nadilaze isključivo klupske prostore.

Boris Tintor & Tomislav Petr

Foto galerija

SLAYER, ANTHRAX

@ Zagrebački Velesajam, Zagreb, 01/ 06/ 2016

LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK