Izbornik

LAIBACH – Tvornica kulture, Zagreb

Laibach - Antoine Piers

Ako se ne varam, prošlo je oko tri godine otkada su Laibach zadnji put nastupali u Zagrebu. Razlog ovom posjetu je turneja u sklopu koje promoviraju novi album ‘Spectre’. Koncert je bio podijeljen u dva dijela od kojega je prvi bio posvećen isključivo potonjem.

Kako ne mogu prijeći preko osjećaja da je ‘Spectre’ jedan od lošijih uradaka u diskografiji benda, posebice zbog osjećaja plitkosti i nedorečenosti ostao sam poprilično ugodno iznenađen ‘live’ izvedbom istoga. Naime, neobjašnjiva plošnost produkcije koja na studijskom albumu zvuči kao da je nastala sredinom 80-tih je u Tvornici kulture u potpunosti iščeznula.  Veći naglasak na sintetičku ritmičnost praćen dubinskim forsiranjem ozvučenja doveli su do stvaranja partyatmosfere, ali sa podosta naglašenim vojnim prizvukom, tako da je onaj jalovi pop-zvuk studijskog materijala nestao gotovo istog trenutka. Također, na dosta Laibach koncerata, podebljanje samplova i umjetnog ritma sa stvarnim bubnjevima u konačnom zvuku nije baš stvaralo dojam sretne simbioze, no u Tvornici mi je po prvi put taj spoj zvučao kompaktno i sa toliko potrebnom težinom. Raspored pjesama prvog dijela koncerta je bio izvrsno posložen i praćen (uostalom, kao i gotovo uvijek) savršenom multimedijom i rasvjetom tako da je i poprilično blentav singl ‘The Whistleblowers’ dočekan i popraćen ovacijama. Moglo bi se reći da im je ovaj put upalilo, no nekako nisam mogao ne povezati novi materijal sa ‘NATO’-fazom kada je ne baš sjajan uradak uspješnom propagandom doveden do takoreći statusa remek-djela.

Drugi dio koncerta započeo je sa ‘Brat moj’ i ‘Ti, ki izzivaš’ u, kako mi se čini, daleko izmijenjenim verzijama od onih kojima su iste bile revitalizirane unazad par godina. Nakon toga je uslijedila ‘B Mashina’ stvar koju sam oduvijek doživljavao isključivo kao uvod u ‘WAT’ album i koja me tjera da, zbog katastrofalne izvedbe gotovo uvijek koristim skip tipku. U Milanovoj interpretaciji uživo ista je dobila potpuno novu dimenziju i kada se uz nju nadovezala ‘Under The Iron Sky’ za vrijeme koje su prikazivani probrani isječci iz navedenog filma, nekako mi je prošlo kroz glavu da su tim činom Laibach u punom svjetlu prikazali svoje mogućnosti manipulacije. Naime, od jednog poprilično priglupog filma, svojim muzičkim žigom su bez previše truda napravili pravo propagando-provokativno djelo i to u samo nekoliko minuta. Uslijedio je niz obrada ‘Warme Lederhaut ‘, ‘Ballad of a Thin Man ‘, ‘See That My Grave …’ i (na bisu) ‘Love on the Beat’ koje su mi se zajedno učinile nekako nezgrapno ubačene u cijeli koncept dok su za kraj su sačuvane ziheraške ‘Tanz mit Laibach’ i ‘Das Spiel ist aus’ u malo drugačijem aranžmanima sa laganim trance prizvukom.

Sve u svemu, teško bi bilo izvući konkretan i kompletan zaključak. Sa izvedbene strane Laibach djeluju potpuno uvjerljivo (gotovo je nemoguće ne pohvaliti Minu Špiler kako zbog glasa, tako i zbog ‘dramatičnog’ performansa), provokativnost je usprkos implicitnosti i dalje cinično-intenzivna (sintetizirani glas koji je između pjesama mijenjao frontmena je apsolutni vrhunac), vizualno i umjetnički su neupitno zanimljivi, no nekako se činili da im nedostaje kvalitetnija podloga ili drugačije napisano – bolji scenarij. Opet, Ivan Novak je nedavno izjavio da  je otprilike misija postignuta kada ljudi sa Laibach koncerta odlaze nezadovoljni. Ako ćemo tako gledati, u mojem sam slučaju ispunio pola cilja no ostaje pitanje je li i uzrok isti?

Boris Tintor