Izbornik

HELLFEST 2018. – Pays de la Loire, Clisson

hellfest-H 13Iako svake godine organizatori poboljšavaju infrastrukturu HELLFEST-a i donose ponekad drastične izmijene, ovogodišnje 13. redu izdanje je imalo najmanje promjena. No tu valja naglasiti da se zasigurno ne radi o ‘nebrizi’, već o činjenici da je već prošle godine sva infrastruktura posložena takoreći do savršenstva. No usprkos tome uvijek ima prostora za poboljšanje i stvaranja novih ideja. Tako su ispred glavnih pozornica postavljene betonske kocke koje zamijenile travnatu površinu nekih stotinjak metara ispred obiju pozornica. Trava je ionako bila izgažena već za vrijeme prvih par nastupa te je u slučaju sparnih vrućina dolazilo do velikog podizanja prašine. Istina jest da su mosh i circle pitevi ponešto opasniji prilikom padova, no barem je olakšano disanje, ali i ‘vidljivost’ iz zadnjih redova. Također šankovi su oko glavnih pozornica posloženi na nešto bolji način te su još dodani i ekrani na pojedinim mjestima. Novost je da u potpunosti promijenjen ‘cashless’ sustav naplate tako da više nema festivalske ‘kartice’ i sada za tu namjenu služi festivalska narukvica koja se nikako ne može izgubiti. Velika većina posjetitelja je kartice punila online preko mobilne aplikacije tako da su u potpunosti izbjegnuti redovi ispred ‘cashless’-kućica. Tako su se transakcije na tim mjestima obavljale uz čekanje od svega par minuta. U svakom slučaju, i ova mala poboljšanja su uvelike olakšala boravak na festivalu.

HF 2018 day1

Prvi bend kojim smo ‘otvorili’ festival i pozornicu ‘Valley’ je bio francuski FANGE. Iako se karakteriziraju kao ‘najglasniji i najomraženiji bend’, ne bi se moglo reći da baš u potpunosti ispunjavaju tu definiciju. Zasigurno nisu prijemčivi velikoj većini konvencionalnih fanova, no mora se priznati da se radi o jako dobro uigranom bendu. Muzički se radi o kombinaciji ekstremnog metala, sludge-zvuka sa primjetnom dozom oštrine i pokojim zalaskom u grind-‘kakofoniju’. Pritom treba dodati i klavijaturista koji uz screamo-prateće vokale koristi niz modificiranih/DIY-instrumenata za stvaranje dodatnih efekata. Osim jakog intenziteta nastup je prije svega pokazao bend koji ne samo da ima neki svoj stil, već i potpuno razumijevanje među članovima koji unatoč početnoj kaotičnoj ideji realiziraju nastup s popriličnom lakoćom što je ne samo zanimljivo, već i vrlo pohvalno.

HF 2018 amb 1Nedugo zatim na glavnoj su pozornici nastupili MOS GENERATOR. Članovi tog benda ne samo da su se mnogo puta našli u ulozi producenata i tehničara (posebice frontmen), nego imaju i zavidan staž u nizu bendova. Trio svira tvrdi energični rock bez ikakvog uljepšavanja ili nepotrebnog kompliciranja, no valja naglasiti da se ne radi o nekakvom generičkom i jednostavnom izrazu. Iako osnovu predstavlja rock 70-ih i to mahom onaj ‘južnjačkog’ zvuka, bend vrlo lako kombinira psihodelične dijelove sa, hajdemo to tako napisati, hard-rockerskim nabojem. Kao krajnji rezultat dobivena je stvarno zanimljiva kombinacija koja privlači korijenskim zvukom, no bend uz to uspijeva progurati mnoštvo ideja koje su jednako pohvalne bile u 70-ima, ali i itekako i zanimljive u današnjem vremenu. Iako su svirački itekako uvježbani i gotovo posjeduju ‘žar’ malih bendova, frontmen Tony Reed pomalo iskače u prvi plan radi svoje karizmatičnosti. Definitivno se radi o bendu koji ne samo treba osjetiti uživo, već i u nekom intimnijem prostoru zbog energije i ozračja koje nastaje oko njih. Usprkos tome što sve navedeno nije mogla pružiti ogromna pozornica i smiješna satnica od pola sata, MOS GENERATOR su bili sjajni.

Nažalost, već neko vrijeme glavne pozornice često pate zbog prevelikog i preglasnog zvuka. Kod nekih ‘jednostavnijih’ bendova spomenuti problem se još da izdržati, no kod dinamičnijih i kompliciranijih izvedbi može doći do poprilično efekta ‘zagušenja’. Na pola puta između ovih opisa se je našao i britanski TESSERACT. Kod lakših i tiših dionica stvari su još funkcionirale donekle dobro, no kada su uslijedili međusobno nadopunjujući ‘isprekidani’ ritmični riffovi dvaju gitara dobio se je dojam nekakvog kaskajućeg efekta što je u biti bilo u potpunoj suprotnosti sa onim što se događalo na pozornici. A tu se je prije svega radilo o bendu koji je davao baš sve od sebe ispunjavajući pritom poprilično tešku izvedbu sa velikom dozom lakoće. Istina, može se reći da je frontmena znala ponijeti euforija u vidu energičnog skakutanja (što je imalo za posljedicu predalekog držanja mikrofona u nekim trenutcima), no pomalo neobičan vokal u prog-stilu se je vrlo dobro nadopunjavao sa ostatkom benda. Ukoliko ćemo baš cjepidlačiti, možda bih podvukao činjenicu da bend nema klavijaturistu već samplove, no i dalje se mogu preporučiti fanova prog-metala, posebice zbog ritmičkog intenziteta nauštrb bespotrebnog kompliciranja.

Francuski VOIGHT KAMPFF su, koliko sam uspio dokučiti, uletjeli kao zamjena za otkazani ORIGIN. Radi se o bendu koji očito ima veliko sviračko iskustvo, ali se isto tako nisu nadali nastupu u dosta ‘važnom’ terminu na pozornici ‘Altar’. Dečki isporučuju odlično uigrani thrash metal sa velikim osloncem na tehničku stranu izvedbe. Istina da izgledaju i ponekad zazvuče pomalo štreberski, no zaista su se pokazali u jakom svijetlu. Na svu sreću nisu previše glibili u tehničku stranu priče te su, usprkos povremenom pokazivanja što sve mogu, zadržali bit samog thrash metala. Ushićenje članova (posebice frontmena) što sviraju na HELLFEST-u je samo doprinijelo vrlo dobroj atmosferi.

HF 2018 amb 2Iako sam na prvu bio podosta skeptičan oko ovog nastupa na HELLFEST-u, reakcije publike pa i samih JOAN JETT AND THE BLACKHEARTS su ispali jako jako dobre. Joan ne samo da za svoje godine dobro zvuči, nego se i sjajno drži te posjeduje jednu posebnu ‘cool’ karizmu. Isto tako, okružena je sjajnim bendom koju dodatno pružaju jednu mladalačku crtu odmetničko/buntovnog uličnog rocka. Izvedba je, kako i zaslužuje, bila sa poprilično šusa i energije pa se publika ispred glavne pozornici počela vrlo brzo odazivati na sve singalong dijelove. Može se reći da su Joan i bend uspjeli natjerati publiku na reakciju bez možebitnog iščekivanja ‘glavnoga’ hita. A kada već spominjemo, ‘I Love Rock’n’Roll’ je izveden u nizu bez ikakve posebne najave što je samo pojačalo navedeni dojam. U svakom slučaju radilo se je o pravom iskonskom rockerskom koncertu kojemu se jedino može prigovoriti na kratkoći nastupa. No unatoč tome, bend je uspio stvoriti dojam zaokruženoga i kompletnoga nastupa.

Usprkos godinama i ne baš mladalačkom izgledu, DEMOLITION HAMMER su jednostavno razvalili. Za mnoge bendove se može reći da su zapeli u nekim godinama, no DEMOLITION HAMMER postižu sasvim drugi efekt. Kako se radi o reunionu benda koji je zadnji album objavio nešto prije sredine 90-ih, očito je da članovi nisu razmišljali o nikakvoj progresiji i u njihovom slučaju to zvuči fenomenalno. Kako se ne radi o velikom bendu, ne dobiva se nikakav osjećaj ‘kultnosti’ ili članova koji hine nekakve veličine. Jednostavno, bend isporučuje vrhunski thrash metal sa takvim nabojem i izdržljivošću koju danas teško da mogu pružiti i najveća imena žanra. Možda će ovo potonje nekome zvučati kao vrhunski proser, ali bih im prvo preporučio neka odu na koncert i vide što ‘starkelje’ rade. Kada uvide i skuže razliku između poze ‘mi-smo-legende-i-to-zaslužujemo’ naspram izvorne thrash-ideje, energije i stava, možda će se i složiti s prijašnjom izjavom. Kada se pritom doda publika sa neprestanim mosh/circle pitevima, može se bez imalo ustezanja zaključiti da nastup na HELLFEST-u predstavlja definiciju iskonskog thrash metal nastupa kakav danas i nije baš lako postići.

Iskreno, kada su bili na vrhuncu slave EUROPE me nisu nikada previše zanimali, ali mi se je na njih upalio radar sa zadnjim 70’s hardrockerskim albumima. U satnicu od jedva sat vremena bend je uspio ugurati odličan presjek karijere i zadržati pozitivan naboj. I nekako mi se čini da im je ta satnica bila idealna. Bend zvuči sjajno i odista se tu nema što secirati jer se radi o (za ovaj stil) izvrsnim muzičarima sa itekako dojmljivim stažem. Međutim, Joey Tempest očito nema negdašnji raspon pa se dosta oslanja na grlenost i snagu te mi se je na trenutke činilo kao da su neke dionice usporene zbog njega. No ono što Joey ima je stav (u pozitivnim smislu) velike rock-zvijezde što se moglo zamijetiti u svakom trenutku kada je isti uočio da se nalazi u kadru kamere. Pohvalno je da je bend svirao četiri stvari sa zadnja dva albuma ne izostavljajući hitove poput ‘Sign of the Times’ i ‘Rock The Night’ ili ‘Cherokee’, a za kraj naravno ostavljena (možda i najveće breme benda) ‘The Final Countdown’. Osim ponekog efekta zamora materijala kod Joeyea, mora se priznati da se radilo o vrlo dobrom nastupu, no nekako mi se čini da bi se (ma koliko to bilo teško) i bend i fanovi trebali okrenuti novijem zvuku, odnosno fazi karijere.

CARNIVORE A.D. čine dvojac originalne postave CARNIVORE-a, a na ovaj potez su se odlučili zbog pogađate – hommagea Peteru Steelu i čini mi se kako već dugo nisam čuo gluplji izgovor od ovoga. U zahtjevnoj ulozi zamijene onoga kojega se jednostavno ne može zamijeniti našao se Baron Misuraca koji je osim kopiranja izvedbe odlučio isto učiti i sa izgledom. I kako sve to zvuči? Pa iskreno skroz neloše i upali na prvu, eventualno na drugu, ali u konačnici se radi o nečemu potpuno besmislenom. Ono što ovu grupaciju može neko vrijeme držati na okupu je (po čisto vlastitom itekako subjektivnom mišljenu)  izvrstan izvorni materijal koji je izveden čisto korektno. Izbor stvari je se uglavnom oslanjao na ‘Retaliation’ dok je prvijenac, koliko se sjećam, okrznut sa ‘Carnivore’, ‘God Is Dead’ i ‘Predator’, a usput budi spomenuto, matrica nije išla na uvodu u ‘Jesus Hitler’. Valjda radi političke korektnosti. Sve u svemu, za jedan tribute band radilo se je o iznadprosječnoj prolaznosti…

HF 2018 amb 7Kao što je vjerujem svima poznato, HOLLYWOOD VAMPIRES je ‘supergrupa’ čiju okosnicu čine Alice Cooper, Joe Perry i Johnny Depp. Kroz ostatak benda je prošlo podosta muzičara, no radi statusa ‘supergrupe’ svaki od njih ima i zavidan pedigre. Koliko sam uspio razaznati, ovaj put je na gitari Tommy Henriksen, a činilo se da je na basu Chris Wayse. Bend uglavnom svira obrade poznatih rock-klasika i gotovo mi je bila nevjerojatna činjenica da je većina publike i izvjestitelja pozornost skretala na Johnnya Deppa. Osobno sam išao ih pogledati zbog Alice Coopera i (priznajem) čiste radoznalosti. Zbog održavanja statusa ‘supegrupe’ bend je predimenzioniran po svim pitanjima i iz istih razloga u većini slučajeva besmislen kao, recimo, u izvedbi ‘Ace Of Spades’ i ‘The Jack’ sa tri gitare. Jasno mi je zašto se svi nalaze u ovom ‘projektu’, ali mi je odista nedokučivo što u svemu tome radi Alice Cooper? Kada smo već kod njega, važno je napomenuti da je ga je bilo zanimljivo vidjeti i ulozi ‘sporedne’ zvijezde kada je odrađivao samo prateće vokale i u tim trenutcima se je ponio i kao pravi muzičar i kao gospodin, preuzimajući trenutnu ulogu bez obzira na svoj (itekako) opravdani status. Vjerojatno se mnogi pitaju kako zvuči Johhy Depp u ulozi gitariste? Pa iskreno ne bih znao jer svi se fino pokrivaju, a s obzirom na ‘kompleksnost’ materijala mislim da bi se sve to dalo izvući uglavnom i s jednim poštenim gitaristom. S druge strane, vokalna izvedba Bowieve ‘Heroes’ je od strane Deppa bila skroz dobro odrađena. No sve u svemu, mislim da neću pretjerati ako napišem da se radi o vrlo atraktivnom, ali običnom putujućem cirkusu. Jednom za pogledati je čisto dovoljno, a uz pokoji svijetli trenutak Alice Cooper izvodi i ‘I’m Eighteen’ i ‘School’s Out’ pa ono…

SUFFOCATION su se vratili na HELLFEST nakon 2012. godine. Čak i tada se dalo naslutiti da je frontmen Frank Mullen na odlasku te je nastupao sporadično, više u Sjedinjenim državama nego li po EU. No te 2012. godine Frank je nastupio na HELLFEST-u iako ga je na ostalim datumima EU-turneje mijenjao Bill Robinson iz benda DECREPITH BIRTH. SUFFOCATION su imali podosta promjena u postavi i možemo slobodno reći da to nije SUFFOCATION koji znamo kada se su ponovo okupili 2003. godine, no momci koji danas sviraju sa jedinim preostalim originalnim članom (Terrance Hobbsom) više su nego odlični. Dečki su savršeno uvježbani, a Terrance im je, po onome što vidim, dao odvezane ruke i slobodu te se čini da su ravnopravni po tom pitanju. Iako je Terrance glavni autor, ipak imam dojam da svi imaju pravo glasa i da pridonose kreiranju vrhunskog death metal materijala. Setlistom na HELLFEST-u nisu puno odstupali od uobičajenog repertoara s time da su ubacili dvije pjesme s novog ‘…Of The Dark Light’ albuma kojeg i promoviraju. Malo ziheraška setlista nije me odveć impresionirala, iako se za zvuk, scenu i nastup nema što prigovoriti. Naglasak je bio na prvom, ali i trećem album plus nenadmašnom EP-ju ‘Despise The Sun’. Trenutni pjevač Ricky Myers odlična je zamjena za Franka Mullena, no hoće li Ricky u budućnosti preuzeti Frankovo mjesto, još nije poznato. Tko god preuzeo ulogu pjevača, zasigurno mu neće biti lako nakon budući da je Frank na neki način bio ‘trademark’ benda.

Prvi dan festivala obilovao je zanimljivim nastupima u ‘Valley’ i ‘Temple’ šatorima. No kako to već biva na ovom festivalu, odricanja su neminovna. Stoga ni ova godina nije prošla drugačije pa sam morao, iako nisam htio, na ‘mjestu događaja’ odlučiti koji bend odgledati jer ih se puno preklapalo. Htio sam odgledati koncert CORROSION OF CONFORMITY-a, a najviše me interesiralo kako to izgleda s obzirom da se u bend vratio Pepper Keenan. U isto vijeme u ‘Temple’ šatoru nastupali su NAPALM DEATH. Već sam ih jednom bio propustio na HELLFEST-u prije dvije godine kada su oproštajni koncert imali TWISTED SISTER. Odluka je bila teška, ali pala je na britanske grindere koje ne samo da sam odgledao podosta puta, već me svaki put ponovo zaintrigiraju. Realno gledano, NAPALM DEATH ne nude ništa posebno, pogotovo ne onima koji nisu toliko upoznati sa bendom. No tu se krije nešto sasvim drugačije, za mene osobno i specijalno. NAPALM DEATH odrade koncert sa otprilike 20-ak pjesama, ubace naravno i po koju obradu i tu je sve rečeno – eksplicitno i direktno. Neopisivo su brzi, dinamični i energični, a u zadnje vrijeme znaju iznenaditi pjesmama iz njihove ‘srednje’ faze (one ne baš popularne ere) gdje je itekako potrebna druga gitara. Duži niz godina NAPALM DEATH nemaju dvije gitare pa su iste zvučale zanimljivo naginjući na jednostavnost i ‘krljavost’. Ovogodišnji nastup mi je ostavio dojam direktnosti i konkretnosti, a rekao bih da su koncert odradili ‘s lakoćom’. Barem je tako izgledalo, no definitivno su uigranost i duga karijera pogodovali tome da momci rođeni krajem ’60-ih i dalje mogu vrlo ugodno iznenaditi svojim energičnim nastupom.

HF 2018 amb 3Kada sam prije par godina na istom mjestu gledao JUDAS PRIEST, ostao sam poprilično razočaran mlakim nastupom i dojmom pukog odrađivanja. Ove godine  sam ih odlučio pogledati čisto iz radoznalosti i posebice kako bih vidio Andyja Sneapa u poprilično neočekivanoj ulozi gitariste. Naspram prijašnjeg koncerta, JUDAS PRIEST su ovaj put zvučali i izgledali napokon kao bend dostojan svojega imena. Znam da zvuči suludo, posebice kada se ima u vidu nedostatak glavnom gitarističkog dua, međutim, dosada najslabija karika benda Rob Halford se je nametnuo kao pravi frontmen kakav je nekada odista i bio. Nema tu više ‘bježanja’ iza paravana u svakom trenutku prestanka izvođenja dionica, kakofoničnog i iznemoglog brljanja po falsetima i općenito (osobno doživljenog) dojma pukog  odrađivanja. Da li zbog podmlatka na gitarama ili možebitnog ‘opravdanja’ postojanja benda u ovoj postavi, Rob izgleda kao da daje sve od sebe. Visoke dionice su bile odmjerene i limitirane točno do granice izvedbenih mogućnosti te je napokon do izražaja došla ona prepoznatljiva boja glasa. Istina jest da je najzahtjevniji ‘Painkiller’ bio prepun dodatnih eho-efekata i nije zvučao baš najbolje, no to je odista bio jedini slabiji trenutak nastupa. Izvedba je bila sjajna, Faulkner se je odmetnuo u pravu rock-zvijezdu dok je Sneap očito sretan, uglavnom uživao i izgledao kao klinac koji svira sa svojim herojima. Meni se je na trenutke činilo da su neke solo-dionice pomalo drugačije odsvirane nego na studijskim izdanjima, ali to je u kontekstu cijelog nastupa potpuno nebitno. Setlista je sadržavala tri stvari sa zadnjeg albuma, dok je ostatak uglavnom bio presjek karijere sa pokojim iznenađenjima u vidu ‘Saint In Hell’ i ‘Night Comes Down’. Zvuk je, nažalost, u većini slučajeva znao oscilirati od tek korektnoga do jako dobroga, no znale su se ponekad čuti i pojačane devijacije u bas području i to mahom u Hillovim dionicama, no za dosta toga je vjerojatno uzrok bio i vjetar koji je u naletima zapuhivao glavnu pozornicu. Ista je bila dobro osmišljena, točno na pola puta između metal spektakularnosti i heavy pretjerivanja, dok su se u pozadini odvijale projekcije. Neke su izgledale sjajno, dok su neke nalikovale na PC-igrice stare po nekoliko desetaka godina, no vjerojatno bi se ‘potpunom’ modernizacijom uništila i stara čar benda. Sve u svemu, radilo se o pravom headlinerskom nastupu za čiju je uspješnost zaslužan uglavnom Rob Halford. Nisam nikada mislio da ću ovo reći, ali nakon ovog odgledanog nastupa, JUDAS PRIEST mi i u ovoj postavi i dalje imaju smisla.

Odmah nakon JUDAS-a su na drugog glavnoj pozornici započeli A PERFECT CIRCLE. Vizualno je nastup bio poprilično TOOL-ovski, posebice ako se imaju u vidu postolja za svakoga člana i vizualizacije koje su takoreći članove ostavljale mahom u sjeni. Tu valja napomenuti da je ‘prijenos’ na festivalske ekrane bio dodatno obrađivan u vidu zamućivanja, zaustavljanja slike na malim detaljima ili prijenosa u crno-bijeloj tehnici. Zvuk je doslovce bio savršen, a kako se činilo, zbog nastupa u jedan sat iza ponoći ispred pozornice su ostali samo oni koje bend odista zanima. I mislim da neću pretjerati kada napišem da je izvedba bila pa gotovo studijske kvalitete. Izbor stvari se je uglavnom oslanjao na zadnji album, zapravo je činio gotovo polovicu nastupa. Kako istoga nisam najbolje provario i/ili, bolje napisati, dokučio, ostao sam zatečen koliko su mi te nove stvari uživo sjajno sjele. Da li se radilo o ugođaju ili spomenutim vizualizacijama, odista ne bih znao… Ono što me podosta začudila je bila posveta Malcolmu Youngu i izvođenje prerade ‘Dog Eat Dog’! Unatoč velikoj pozornici, A PERFECT CIRCLE  su uspjeli stvoriti savršen komorni ugođaj lišen bilo kakvih festivalskih ‘negativnosti’, ali zato uvećan za produkcijsku infrastrukturu. Odista, festivalski dan nije mogao bolje završiti.

HF 2018 day2

Drugoga dana, prvog bend kojega smo gledali na glavnoj pozornici bio je POWERFLO i moram priznati da mi nije jasno zašto ovaj nastup nije bio smješten u prostor ‘Warzone’-a gdje bi bio idealan kako prema broju posjetitelja, tako i samom žanru. POWERFLO se inače sastoji od Billya Graziadeia (BIOHAZARD), Christina Wolbersa (ex-FEAR FACTORY), Roya Lozana (ex-DOWNSET) i Sena Doga (CYPRESS HILL). Imajući u vidu matične bendove, POWERFLO otprilike upravo i zvuče kao miks navednih stilova. Kako istoimeni debi album nije ponudio ništa posebno, nisam bio nešto previše ushićen oko samog nastupa i posebice ne na velikoj pozornicu. Međutim, bio sam u potpunosti u krivu jer dečki uživo zvuče jednostavno sjajno. Ne znam zašto, no mislio sam da će sve biti tromo i bez ikakve snage, međutim, POWERFLO su se prikazali baš u suprotnom svijetlu. Da li zbog nekog međusobnog ushita, zamašnjaka u vidu novog projekta ili nečega sasvim trećega, bend je prikazo vrhunsku uigranost, naboj i karizmu klupskoga nastupa sa dozom zdrave frendovske zajebancije. Svaki član je bio u svom ‘elementu’, no nekako bih ipak stavio naglasak na vječito napušenog Sena, nezaustavljivog Billa i odličnog peruanskog tour-bubnjara kojemu zaboravih ime. Istina jest da bend nije ponudio ništa novoga od rap/metal-križanaca kakvi su se mogli čuti mahom sredinom 90-ih, no uživo pružaju nekakvu iskru ispremiješanu sa vrlo čvrstom i uigranom izvedbom. Iako vjerujem da većina publike možda i nije bila upoznata sa bendom, nije trebalo dugo čekati da se svi počnu gibati u ritmu benda. S obzirom da su u bendu i Billy i Sen, izvedena je BIOHAZARD-ova ‘How It Is’ koja je itekako uzburkala prve redove… Da je bend bio smješten na ‘Warzone’-pozornici, uz povratnu energiju koja se tamo zna uskovitlati vjerojatno bi se radilo o jednom od najboljih nastupa na festivalu. No i ovako se radilo o sjajnom koncertu.

HF 2018 amb 4Baš poput POWERFLO i BODY COUNT su, osobno potpuno nelogično, nastupili na velikoj pozornici. No nekako mi se čini da to ujedno i nije bio jedini problem. Nemoguće je ne usporediti nastup od prije nekoliko godina na ‘Warzone’-u, pa čak i onaj nedavni u Zagrebu i nekako sve više dobivam dojam da bend nakon povratničkog ‘Menslaughter’-a ponovno sa svakim novim nastupom i albumom proklizuje u ponavljanje i, nažalost, puko odrađivanje. Na stranu što je Ice-T baš ,ono, faca, što ima 60 godina i energiju i stav daleko mlađeg muškarca, neke stvari su mi nejasne. Otvaranje koncerta sa ‘Raining Blood/Postmortem’ obradom pokraj možda jedne od najboljih uvodnih stvari ‘Body Count’s in The House’? Meni to nema baš nikakvog smisla, a ako su se već napenalili na obradu, mogli su uzeti onu od SUICIDAL-a koja im je ionako po svemu bliža. Jednostavno, dobio sam dojam da ne samo da želi podilaziti što većem broju ljudi, već da nastup gubi sav smisao BODY COUNT-a. Osobno, nikada ih nisam zamišljao kao uobičajeni bend i čini se da zapravo tu počinju i gubiti svoju izvornu (nazovimo to tako) draž. Lošem dojmu je svakako pridonio i zaista očajan miks (barem na mjestu gdje sam se nalazio) gdje je zvuk bio brutalno izmasakriran basovima i pretihim vokalom. U sat vremena je ugurano što više stvari uz gotovo identične najave viđene i u Zagrebu. Ništa od improvizacije, ništa nepredvidljivoga ili iznenađujućega kao što se moglo vidjeti prije par godina (tada smo gledali i prvi i zadnji koncert na turneji). Zapravo mi se činilo da u nastupu baš odista uživa samo stvarno neponovljivi Ernie C., a u usporedbi sa Zagrebom mora se priznati da se Juan malo više potrudio. Također, dovođenje dvogodišnje kćeri da skakuće po pozornici za vrijeme ‘Talk Shit, Get Shot’, pa stalno forsiranje sina na back-vokalu (prije je to barem svodio na dobru zajebanciju) i na kraju žene Coco je bila, pa ono, totalna voda. Baš kao što je druga polovica NoiseEyesa zaključila – ‘pa ovo je u rangu Maxa Cavalere’. Jedina pozitivna i ugodno iznenađujuća stvar je bila gostovanje Sena Doga i Billya Graziadeia na zatvarajućoj ‘Cop Killer’. No onda se je na kraju pojavila i Coco iz tko zna kojih razloga…

Za to vrijeme MADBALL su započeli nastup na ‘Warzone’ pozornici. Iako sam ih gledao u različitim dvoranama i različitim zemljama, nekako bih mogao ustvrditi da je nastup u prostoru ‘Warzone’-a za mene predstavljao njihov najbolji koncert do sada. Kao prvo, bend se je našao u ‘prirodnom okruženju’, a publika je reagirala fanatično i brutalno. Zvuk je bio jednostavno savršen, izbalansiran i pogođen kako po svakom instrumentu tako i po konačnom miksu. S jedne strane je bio dovoljno glasan, a s druge razumljiv i sa velikom količinom potrebnog naboja. Nisam uspio skužiti tko je zamijenio Briana Danielsa, međutim bend je zvučao uigrano i snažno kao nikada do sada, a poseban šus je davao frontmen Freddy koji je ostavljao vrlo malo mjesta za predah. Izbor stvari podosta je naginjao na zadnji studijski album i, naravno, legendarni ‘Set It Off’. Ostatak materijala je pokušao pogoditi i dotaknuti sve faze diskografije, balansirajući između nešto tvrđih hardcore ‘početaka’ i novijeg ‘groovy’ zvuka. U konačnici, bend je zvučao i izgledao kao nekoliko puta poboljšana verzija samih sebe i ostao mi je urezan kao jedan od jačih nastupa (posebice nakon BODY COUNT-a) na HELLFEST-u.

HF 2018 amb 8Za razliku od druge polovice NoiseEyesa, nastup BODY COUNT-a sam napustio prije kraja te se uputio prema šatoru ‘Temple’ kako bih nakon četiri godine ponovo pogledao ENSLAVED. Isti su česti gosti ovog festivala i u 11 su godina nastupili šest puta. Bilo je teško za očekivati da će svirati 10 ili više pjesama, ne samo zbog 60-minutne stanice koju su dobili, nego i dulje minutaže pjesama na zadnjih devet albuma. Ovogodišnji nastup na HELLFEST-u također je bio jedan od posebnih za ENSLAVED. Onako klasično dobri, odlično izvježbani te vrlo dobro raspoloženi, imali su jedan poprilično dobar izbalansiran zvuk tijekom cijelog koncerta pa su sve pjesme (čak i one s početka karijere) zvučale zanimljivo. Od ukupno sedam stvari uspjeli su se dotaknuti skoro svih faza karijere, no naglasak je ipak bio na zadnja tri albuma s kojih su odsvirali najduže pjesme. Iako nisam ljubitelj novog albuma, dvije pjesme odsvirane sa njega dobro su se uklopile u setlistu. Nezaobilazna je bila komunikacija Gruttlea sa publikom, a ovaj nastup ENSLAVED-a na HELLFEST-u bio je prvi na kojem je nastupio novi klavijaturist Håkon Vinje i posljednji na kojem je bubnjao Cato Bækkevold. Cato je u ENSLAVED došao 2004. godine, a zapaženiji rad imao je sa bendom RED HARVEST. Sve u svemu, ENSLAVED je uvijek zadovoljstvo pogledati jer znaju napraviti zaista zanimljivu predstavu.

Ugodno iznenađenje svojim nastupom u ‘Valley’ šatoru pružili su NEUROSIS. NEUROSIS su na HELLFEST navratili nakon 2013. godine i odradili zanimljivu predstavu. U međuvremenu su objavili dva studijska albuma, a u ovogodišnjem nastupu iznenadili su me setlistom. Mogu reći da me gotovo uvijek iznenade, ali ovaj put mi je to nekako više odgovaralo. Kao headlineri subotnje večeri odsvirali su ukupno šest aranžmana. Očekujući da će početi nastup s novim albumom, senzacija stiže preko ‘Given to the Rising’, pjesme istoimenog albuma te ‘Burn’ sa ‘The Eye Of Every Storm’ uratka koja je svirana pred kraj koncerta. Nezaobilazne su bile i pjesme sa ‘Times Of Grace’ i ‘Through Silver In Blood’ albuma. Logično je da su uvrstili i dvije nove pjesme, a odličnom iluminacijom i ozvučenjem predstava je odrađena profesionalno isporučivši energiju i prenijevši onu vibru, težinu i značenje pjesama fanovima. Svakako bih skrenuo pozornost na zvuk koji je bio odlično izbalansiran za sve pjesme set liste. S obzirom da NEUROSIS imaju prljav i sirov zvuk, ponekad je komplicirano uskladiti isti na pjesmama koje su spore i, nazovimo ih, lagane, sa pjesmama koje su vrlo energične. No upravo su te večeri uspjeli napraviti odličan spoj. Iako je s obzirom na godine sve teže odraditi ovakav koncert i dati sve od sebe da se prisutni uspiju uživjeti i dobiti što su protagonisti htjeli poručiti, bend zaslužuje svaku pohvalu. S toga i ne čudi da su njihovi nastupi vrlo cijenjeni na festivalima poput HELLFEST-a, ali i da ih je rado za vidjeti svaki put kada navrate.

HF 2018 day3

Treći dan započeo sam britanskim doomerima WARNING i bilo je to fantastično iskustvo. Nastupili su na velikoj ‘Valley’ pozornici  po danu i u zaista velikom prostoru, no uspjeli su nametnuti atmosferu vlastitog izraza. Prednost nastupa na ovakvoj pozornici je bio prodoran i istitravajući dubinski zvuk koji je samo pojačao ‘siluetu’ i matični zvuk benda. Možda bi se moglo reći da je vokal na trenutke odviše tih, ali sve ostalo je predstavljalo jedno posebno ‘putovanje’. Dugačke i spore stvari kotrljale su se niz pozornicu predvođene emocionalnim clean-vokalom i nakon što je na početku prostor u publici pročišćen od slučajnih prolaznika, stvorila se jedna posebna aura. Tako su na pozornici stajali ‘ogoljeni’ muzičari bez natruha ikakvog imidža, samo sa ciljem prenošenja osjećaja koji su bili, usprkos teškom zvuku, podjednako osobni i emotivni. Iskreno se nadam da im, suprotno najavama, ovo neće biti zadnji nastup i da ću ih možda nekada moći vidjeti u nešto intimnijem prostoru.

Ponovno pokrenuti EXUMER imaju dva albuma nastala nakon ‘uskrsnuća’ koji zvuče oldschoolerski, ali nažalost, bez ikakve autorske crte i progresije. Međutim, uživo predstavljaju skroz drugu priču. Iako je od originalnih članova ostao samo dvojac vokal-gitarist, mora se priznati da uživo još uvijek imaju thrashersku vibru davnih dana. Bez previše filozofiranja, tek s pokojim ulizivanjem na francuskim frazama forntemena, EXUMER su izbacili podosta brzo i tehnički nešto zahtjevniji materijala sa velikom dozom lakoće, uspjevši motivirati publiku na stalne circle piteve. Zvuk je bio podosta dobar sa tek omanjim prigovorom da je vokal (možda čak i namjerno?) bio ‘podignut’ do granice ‘probijanja’ razglasa. Bend je očito htio prikazati da ne živi na staroj (mada je i ovo dosta upitno) ‘slavi’ pa je izbor stvari bio sa naglaskom na zadnja dva albuma. Iskreno, bio sam malo razočaran jer sam očekivao malo više stvari sa osobnog favorita ‘Raising From The Sea’, no objektivno nastupu od 40-ak minuta se zapravo i nije imalo što zamjeriti.

Zanimljivo je kako je omjer popularnosti pojedinih bendova u Francuskoj disproporcionalan ostatku zapadne Europe pa su tako ICED EARTH dobili satnicu u 3 popodne i to u trajanju od svega nekih 45 minuta. Međutim, dečki su nastupili sa stavom headlinera i zanimljivo da su opet bili u drugačijoj postavi od kada sam ih zadnjih puta vidio. Stu se je potpuno stopio s bendom i zapravo sada djeluje kao pravi frontmen koji je bio zaslužan i za dobar dio pozitivne atmosfere. ICED EARTH su pružili sve što se od jednog (uvjetno napisano) heavy benda i očekuje, a to je uigrani timski nastup sa dozom, zapravo, prije stavom, spektakularnosti, ali i povezanosti s fanovima. Nažalost, zvuk nije bio neka sreća  tako da je izostao poznati Schafferovski ‘zvučni zid’ kojega je isprva nadglasalo bumijanje basova da bi na kraju isti bili smanjeni na minumom, što je dovelo do potpuno suludog efekta. Naime, u jednom trenutku je ritam gitara zvučala gotovo SLAYER-ovski dok se Jonovi vokali nisu čuli niti u tragovima, da bi u drugoj trećini koncerta stvari donekle došle na svoje mjesto. Bend je pokušao predstaviti novi album (očito im je favorit ‘Seven Headed Whore’), ali i dotaknuti neke poznatije stvari, no u kratkoj satnici dobio se dojam neke nedorečenosti. Nastup je završen osobno pomalo neočekivano sa ‘Watching Over Me’ i zapravo je bilo više nego očito da su i bend i publika vapili za duljom satnicom. Usprkos očito ne baš sjajnom tretmanu, ICED EARTH su se ponašali kao da su odsvirali jedan od dražih koncerata.

HF 2018 amb 5Otprilike sat vremena nakon završetka ICED EARTH-a na istoj pozornici su nastupili ACCEPT sa 50-minutnom satnicom. Bend je imao svoju scenografiju koja bi se najlakše mogla opisati kao prilaz nekakvom energetskom ‘postrojenju’ sa vojnim osiguranjem. S obzirom na gotovo smiješnu satnicu bend je očito išao na ziheranu pa su sa zadnjeg albuma odsvirali tek jednu stvar, a najveći broj izvedenih bio je sa ‘Resteless And Wild’. Mnoge su dionice iskorištene za singalog dijelove poput onih u ‘Metal Heart’ ili ‘Pricess Of The Dawn’ i zapravo se bend potrudio (i uspio) održati užarenu atmosferu. Zvuk nije imao većih oscilacija, ali je iskreno bio daleko od onoga kakav bend poput ACCEPT-a zaslužuje na glavnoj pozornici. Dečki su izvedbeno bili izvrsni i usprkos ne baš odličnim zadnjim albumima, stari lisci znaju kako posložiti raspored i izvedbom sve nedostatke preokrenuti u svoju korist. Kako se čini, zadnja dva pridošla člana su se potpuno uklopila u bend, ali su još uvijek pod paskom Wolfa Hoffmana koji je i u kratkim trenutcima uspio naglasiti koliko je dobar gitarist. Mark je u ulozi frontmena jednostavno briljirao dok je izvedbeno zvučao dosta autoritativno, osim u trenutcima kada je nepotrebno pokušao gađati (ex-Udo) visoke dionice. Radilo se o odličnom i, prije svega, energičnom nastupu, no u totalno neprimjerenom terminu sa gotovo smiješnom satnicom.

Iako stilski baš ne spadaju na ‘Warzone’ pozornicu, BACKYARD BABIES su se stavom i načinom izvedbe vrlo brzo uklopili u domicilno okruženje. Šveđani zvukovno i imidžem furaju rock’n’roll iz razdoblja prije nego što je postao mainstream. Oslanjajući se na ‘odmetništvo’ i garažni zvuk sa gotovo punkerskim pristupom, BACKYARD BABIES su isporučili zdravi, iskonski i žestoki rock’n’roll bez ikakvih filozofija ili pretenzija prema hinjenim dubinama. Zvučali su baš onako kako bi rock’n’roll i trebao biti, a to je prije svega s jajima, muški i sa zajedničkim osjećajem ‘otpadništva’. Atmosfera je usprkos otvorenom prostoru bila gotovo klupska i zapravo je bilo fascinantno kako su sve to ubrzo postigli natjeravši prve redove na gibanje. Izveli su i novi singl ‘Showin’ Rocks’ i u nekih pedesetak minuta su uspjeli ne samo postići sjajan ugođaj, već i dojam užarenoga i potpunoga koncerta.

Iako sam se prvobitno odlučio za MEGADETH, kasnije se uvukla dvojba da li otići na MEGADETH ili na BARONESS. Razmišljajući o gužvi koja je mogla zavladati pred glavnim pozornicama te radi kraće satnice koju su MEGADETH dobili (meni neobjašnjivih 60 minuta), odluka je ipak pala na BARONESS. Isti su lani gostovali na HELLFEST-u, no nisam ih uspio uloviti zbog, kako to već biva na ovom festivalu, preklapanja s drugim zanimljivim bendovima. BARONESS-e sam počeo pratiti još na prvom albumu, no nakon prvog su počeli objavljivali radove koji mi nisu baš odgovarali. Naposljetku, još jednom provjerom istih prije odlaska na festival, dojam je bio drugačiji te je upravo to bio još jedan od razloga za pogledati ih. Par sati prije samog nastupa javljeno je da će BARONESS održati akustični set. Razlog je bio taj da je bubnjar zbog privatnih razloga hitno otputovao nazad kući u Sjedinjene države. Bio sam malo skeptičan prema toj informaciji i tome kako bi to moglo ispasti, ali sam ih ipak odlučio pogledati. Ekskluzivni koncert na HELLFEST-u su počeli kao dvojac i u prvih nekoliko pjesama predstavili publici što ih čeka u ostatku seta. Kao odgovor su dobili gromoglasni pljesak i ovacije na što su se i sami ugodno iznenadili te ih je podrška publike nosila do samog kraja nastupa. Frontmen benda, ujedno i osnivač John Dyer Baizley inače ne priča puno tijekom koncerta, no spomenuta podrška i trenutna ekskluziva ga je ‘prisilila’ da bude govorljiviji no inače. Uglavnom su prezentirali pjesme sa albuma ‘Yellow & Green’ koje je trebalo je re-aranžirati, kao i ostale pjesme u setu, a na nekoliko stvari pridružio im se i basist koji je klavijaturama obogatio i upotpunio (akustične) gitare Johna i Gine. O zvuku se nema što previše pričati jer nije bilo klasične amplifikacije pa je sve bilo dobro izbalansirano i dozirano. Naposljetku, ovaj vanredni nastup BARONESS-a od 60 minuta prošao je vrlo brzo te je bio jedno drugačije iskustvo kako za bend tako i za publiku.

HF 2018 amb 6Slobodno mogu reći da EXODUS proživljavaju drugu mladost tj. drugi vrhunac karijere, s tim da su sada puno iskusniji i bolji svirači nego li u 80-ima, što im daje status koji definitivno zaslužuju. No što očekivati od 60-minutnog nastupa iskusnih thrashera iz okolice San Francisca? Iskusni lisci morali su skratiti set listu u odnosu na klupske koncerte, a nastupali su u šatoru ‘Altar’. Otvorili su s pjesmom ‘Funeral Hymn’ inače snimljenom sa bivšim vokalom Robom Dukesom, a ista uvelike sjeda kao ‘idealna’ za početak koncerta na koju je nadovezana ‘Blood In Blood Out’. Zetro nema problema pri izvođenju pjesama koje nije snimao jer je njegov vokal sličan Robovom. U prvi mah se činilo da će zvuk biti najveći problem, no u prvih nekoliko sekundi kompletan zvuk je korektno i dobro izbalansiran i podešen. EXODUS znaju kako ‘nadoliti ulje na vatru’ pa su pjesmama s prvog albuma dodatno užarili već uzavrelu atmosferu u publici. Zanimljivo je da su od ukupno 10 odsviranih stvari pet bile sa albuma ‘Bonded By Blood’. Set lista bila je odlično posložena, svirane su pjesme i novijeg datuma, a EXODUS su izmjenama brzih i srednje brzih aranžmana održavali dinamiku koncerta uz, naravno, Zetrine uvode i dobacivanja. Ista je pružila pravu thrashersku atmosferu koja se prelila u publiku što kroz ‘circle pitove’, što kroz ‘headbanganje’ na ostatku podija. Subjektivno, bio bih zadovoljniji da su uspjeli ugurati još dvije do tri stvari, no ne vjerujem da su EXODUS ikoga ostavili nezadovoljnog bez obzira na to što je koncert doslovce proletio.

MARILYN MANSON je bio zadnji nastup kojeg smo pogledali na velikoj pozornici i zapravo je bio čista suprotnost očekivanome. Moram priznati da nikada nisam bio neki veliki štovatelj niti za vrijeme najveće fame, no nekako me je uspio zainteresirati tamo negdje oko ‘Born Villian’ albuma. Realno gledano, zlatni dani su odavno prohujali i nekadašnji ‘neprijatelj br. 1’ i danas izgleda groteskno, ali ne toliko zbog šminke koliko zbog činjenice da sve više sliči na pretilog Nicolasa Cagea. Ako se pritom doda ridikulozna odjeća na početku nastupa, cijeli ugođaj sve više sliči na koncert arogantne i ostarjele negdašnje rock-zvijezde. Kada takav izgled prati i jednako takvo ponašanje uz stalno prigovaranje tehničarima, namjerno razbacivanje opreme i/ili mikrofona koji mora biti vraćen ‘gospodaru’, navedeni dojam se samo sve više akumulira. Izvedba samog Marilyna je bila relativno dobra osim u ‘scream’-dionica gdje se je na trenutak osjećao gubitak snage i vjerojatno su iz tih razloga takve stvari stavljene na početak, dok su u kasnijem dijelu prevladavale one sa ‘ravnijim’ dionicama i (kako mi se činilo) sa nešto usporenijim tempom. Ostatak benda je bio jednostavno sjajan, ali isto tako treba napomenuti da se čulo podosta sampleova i popratnih efekata. No od svih odgledanih koncerata na glavnim pozornicama, MARILYN MANSON je uz A PERFECT CIRCLE definitivno imao najbolji zvuk. Izbor stvari je bio totalno ziheraški, tek uz pokoji dodir sa novijim radovima nauštrb oslanjanja na ‘Antichrist Superstar’. Kako to obično biva, na ‘Kill4Me’je na pozornicu iz publike izvukao četiri djevojke koje su izgledale doslovce zaluđene tom činjenicom, što je Manson dobrano iskoristio i uklopio u šou. Isto se dogodilo kasnije sa djevojkom u toplesu koja je sa još tri ‘modela’ zadržana skoro do kraja koncerta. Sve zajedno su bile polugole, pokušavale su biti sexy-cool, no u većini slučajeva su se činile podosta zbunjene. Kako se nastup primicao kraju, imidž se činio sve totalitarnijim, a Manson se popeo na improviziranu ‘govornicu’ ponašajući se pritom kao vulgarno-groteskni diktator. One četiri ‘toplesice’ su se ispod ‘govornice’ ponašale kao zaluđene tinejdžerke prema globalnom ‘superstaru’, a za to je vrijeme publika aktivno sudjelovala u izvedbi ‘Antichrist Superstar’ (koja mi se činila malo sporija i bez prevelikih vokalnih ekscesa). Za kraj je ostavljena ekstatična ‘The Beautiful People’ i sve je dobilo ozračje završnog ‘superfinalnog’ spektakla. Da li je sve namjerno isplanirano ili samo rezultat arogancije vidljivo ostarjele ex-‘zvijezde’ je u konačnici potpuno nebitno jer se je poruka ‘sljedbe’ nametnula sama po sebi, a nekako mi se čini da je to u konačnici i bio cilj.

Kao i uvijek do sada, i ovo izdanje festivala je ponudilo puno raznolikih grupacija čiji izbor bez problema može zadovoljiti i štovaoce potpunih glazbenih raznolikosti. Tijekom noći cijelo festivalsko područje zbog raznih instalacija, odličnih osvjetljenja i krijesova zadobiva zaista posebno ozračje za koje čisto sumnjam da se može pronaći na bilo kojem drugom festivalu. Nažalost, usprkos sjajnoj organizaciji teško bi bilo ne prigovoriti nesnosnim gužvama na pojedinim koncertima. Zadnji put se takvo nešto dogodilo prije par godina za vrijeme RAMMSTEIN-a te je tada obećano da se ista stvar neće dogoditi u idućim izdanjima. Ipak, ove godine nešto slično se ponovilo za vrijeme nastup IRON MAIDEN-a. Istina, moglo bi se reći da da je takvo nešto bilo i očekivano, no iste probleme smo zatekli i u šatorima za vrijeme nastupa ponešto ‘većih’ bendova (npr. AMORPHIS, DIMMU BORGIR). I to je zapravo ujedno i jedini prigovor. Sve ostalo, od organizacije, prostora, izbora bendova pa i samoga gradića, čini HELLFEST ne samo pomalo drugačijim, već i jedinstvenim festivalom.

Boris Tintor & Tomislav Petr

Fotografija: Tomislav Petr

Fotogalerija

HELLFEST 2018. @ Clisson, Francuska, 22/ – 24/ 06/ 2018

 

LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK