Izbornik

HELLFEST 2017. – Pays de la Loire, Clisson

hf-2017-istaknutaIako po mom skromnom mišljenju s jedne strane nije bilo očekivano, a s druge još manje potrebno, HELLFEST je organizacijski napravio još jedan iskorak tj. korak naprijed. Konkretno, malo se proširio, postavljeno je više WC-a, instalirano je više mjesta za sjedenje, dodano više punktova za punjenje kartica (cashless-a), barova i više snackova. Sami ‘HELLCITY square’ također je obogaćen s više barova, ‘pretrpio’ je novu regulaciju prometa što je ispalo jako dobro te su dodane neke nove atrakcije. Uz sve spomenuto najveće iznenađenje bio je novi VIP dio čiji je prostor sada komforniji i logičnij,i što se posebice odnosi na prostor za press konferencije i intervjue. Restoran u VIP-u (kojeg lani nije ni bilo) nudi puno kvalitetniju hranu nego li s može naći na festivalskom prostoru, što je još jedna pohvala.

Osobno, ovogodišnji me ‘line-up’ me nije razveselio kao prethodni. To mi je u jednu ruku bilo drago jer je konačno ostalo više vremena za uživanje i odmaranje, dok je s druge strane doživljaj samog festivala bio kud-i-kamo zanimljiviji i čarobniji. Drugim riječima, bio je veći gušt provoditi vrijeme ne gledajući cijelo vrijeme na sat i brinući se kada koji bend počinje i na kojoj pozornici. S toga krenimo redom…

HF 2017 day 1

NoiseEyes-dvojac je na festival došao relativno rano, a kako to već biva, obavili smo punjenje cashlessa, a kupica i pivica bili su uvod u ono što je slijedilo iduća tri dana.

Onako spontano bacili smo oko na PUTRID OFFAL koji stilski kombiniraju grindcore s death metalom, a scenski imitiraju CARCASS. Dobar nastavak laganog uvoda u festival…

Prvi bend kojega smo u cijelosti uspjeli uhvatiti bio je britanski BOOZE&GLORY na pozornici ‘Warzone’. Kao što i samo ime sugerira radi se o Oi-bendu s karakterističnim zvukom i temama koji ga prate. Muzički se također nazire street-punk s istaknutim melodijama i gromoglasnim refrenima. Tekstualno se bend bavi klasičnim temama pripadnika radničke klase – od gorčine, preko ispijanja alkohola, bodrenja omiljenog nogometnog kluba do standardnih lokaliziranih skinhead-tuča i nereda. Dečki uživo zvuče čvrsto te u potpunosti uigrano i stvaraju odličnu atmosferu. Istina jest da u njihovoj muzici nema previše mudrosti, ali za vrijeme njihovog nastupa ćete se osjećati sjajno i sve što ćete poželjeti jest ispijati pivo, naguravati se i nadglasavati s drugima. BOOZE&GLORY pogađaju u samu bit i nose jednu totalnu lokaliziranu uličnu priču koja najbolje funkcionira kroz nastupe uživo. Osobno, festival nije mogao bolje početi.

EXHUMED sam nakon METALDAYS-a 2014. ponovo odgledao u cijelosti. Nisam nikada bio neki fan i nisu mi nešto pretjerano stilski odgovarali, ali za nastup im se ne može ništa prigovoriti. Gore-metal s primjesama corea u ovoj kombinaciji zna biti monoton, no 40 minuta za nastup bilo je sasvim dovoljno. Ništa novo ili, bolje rečeno, ništa što prije nismo vidjeli. U dva-tri navrata za vrijeme nastupa je ‘uletio’ peti član benda odjeven kao kirurg s motornom pilom u rukama. Trčao je po pozornici lijevo-desno i mašući upaljenom pilom, a publika ga je nagrađivala pljeskom. ‘Circle pitovi’ su bili neizostavni skoro na svakoj pjesmi…

HF 2017. Ambient 1EVERGREY su na glavnoj pozornici, usudio bih se reći, dobili nezasluženo loš termin. Prvo, bili su jedan od prvih bendova što je za sobom nosilo i poteškoće. Naime, gotovo cijeli prvi dan su glavne pozornice patile od prenaglašenog basa i prejakog zvuka. Usprkos tome, EVERGREY su pozitivnim pristupom publiku vrlo brzo pridobili na svoju stranu. Unatoč turbulentnom stanju u postavi, bend uživo i dalje zvuče fenomenalno bez obzira na nekada poprilično zahtijevne dijelove. Svakako treba posebno pohvaliti i frontmena Englunda koji je vokalno gotovo sve dionice odradio sa velikom dozom lakoće. Ipak, prenaglašeni bas je u dosta trenutaka znao masakrirati više frekvencije, no činilo se kako je bend već nakon prve stvari uspostavio posebnu vezu s publikom. Nažalost, za bend ovakvog kalibra nastup od četrdesetak minuta bi mogao biti jednak uvredi, no dečki su usprkos tome ostavili ne samo profesionalni dojam, već su prikazali i jedan, takoreći, fanovski pristup. Odista je prava šteta što EVERGREY egzistira gotovo na marginama žanra jer jednostavno zaslužuju daleko daleko više.

KRISIUN su nastupali nakon EXHUMED-a i to na istoj pozornici šatora ‘Altar’. Također tehnički savršeni i nešto boljeg zvuka nego prethodnici, KRISIUN su pružili pravu tech/death predstavu. Ako niste poklonik ovog stila i benda, onda vrijedi isto kao i za EXHUMED, a to je da nakon određenog broja pjesama nastupa lagana monotonost. Mišljenja sam da su više profitirali KRISIUN nego fanovi, ali ista minutaža od 40 jedinica na ovakvom festivalu je više nego dovoljna.

HF 2017 Ambient 2Baš poput EVERGREY-a niti QUEENSRΫCHE na glavnoj pozornici nisu prošli ništa bolje. No ovaj put je zvuk otišao u jedan drugi ekstrem pa je bas-gitara bila uglavnom u konfliktu s ostalim instrumentima. S obzirom da u QUEENSRΫCHE-repertoaru ista nije puka pratnja, moglo bi se reći da se radilo o povećem propustu. Kada sam ih gledao zadnji put nisam baš bio oduševljen niti ‘novim’ vokalom niti ukupnim dojmom. Na svu sreću, u ovom izdanju je bend zvučao kako kompaktna cjelina. Todd La Torre je sve dionice izveo fantastično, a nekako mi se učinilo da je prestao zvučati kao Geoffova puka kopija, već je na trenutke uspio ugurati osobni pečat, tj. nekakvu emocionalnu dramatičnost. Ukratko, sve je zvučalo kao da se je u ovoj postavi bend ponovo ‘pronašao’. Zbog katastrofalne satnice bend je ugurao samo klasike tako da gotovo da nisu uspjeli niti zagaziti u novije radove. Jednostavno, iz svih navedenih razloga sam dobio jedan dojam nedorečenosti, mada je važno napomenuti da bend to nije prikazao niti u jednom trenutku.

Još jedan ‘all stars’ bend na sceni bili su FIRESPAWN koji imali su premijerni nastup na festivalu. FIRESPAWN čine članovi ENTOMBED A.D.-a i UNLEASHED-a pa su time pridobili i nešto više pozornosti. Ovo je ‘old school death metal’ s dobrim zvukom koji ne nudi ništa novo, već aranžmane koji neće naći svoje mjesto na albumima matičnih bendova. Imaju dva objavljena albuma, a nastup se bazirao isključivo na tim uracima. U cijeloj priči je pohvalno što nisu svirali pjesme svojih matičnih bendova jer to ionako ne bi ni imalo pretjerano smisla. FIRESPAWN nastup je odrađen korektno s klasičnim blesiranjem L.G.-ja što je na kraju svega ispalo dosta spontano.

Zbog prenabrijanog zvuka na glavnim pozornicama imali smo podosta loše slutnje o tome kako će tek zvučati MINISTRY. Na svu sreću, po tom pitanju su stvari bile ne toliko bolje, nego daleko korektnije. Bend je dobio sat vremena pa je u skladu s tim pokušao ugurati najpoznatije uratke s pokojom novijom stvari. Mana je svakako što se nastup odvijao za vrijeme danjeg svijeta pa je nestalo one komorne/industrial atmosfere. Također je bila prava šteta što na velike ekrane nisu pušteni video-zapisi koje bend ima u svojem zaleđu, već su isti miješani s prijenosom koncerta s glavne pozornice. Neko mi se čini da je time izgubljena bit i samo prenošenje poruke. Usprkos gotovo specifičnom zvuku, bend ga je s lakoćom izveo uživo. Al Jourgensen je djelovao totalno karizmatično i na trenutke se činilo kao da želi dodatno pokrenuti publiku. Očekivano, najbolja reakcija je postignuta spojem ‘N.W.O.’, ‘Just One Fix’ i ‘Thieves’, a sama izvedba i bend  su bili na ‘visini zadatka’. No nekako mislim da bi po mraku i na manjoj pozornici doživljaj bio ne samo daleko drugačiji, već i nekoliko puta bolji.

Oko nastupa BEHEMOTH-a na glavnoj pozornici još uvijek imam podvojena mišljenja. Na krilima odličnog zadnjeg studijskog albuma bend se očito našao u nezavidnoj situaciji te se je poskliznuo na nekoliko polja. Očito je da su na HELLFEST-u htjeli napraviti nekakvu posebnost što je s jedne strane izgledalo dojmljivo, ali i u dosta trenutaka pretjerano do razine kiča. Kako su sada ispred sebe imali publiku koja nije isključivo njihova, klasični metal povici ‘scream for me’, ‘let me hear you motherfuckers’, ‘stay metal, stay strong’ su uz ‘estetiku’ koju sada pokušavaju nametnuti ispali poprilično HF 2017 Ambient 8kretenski. Također valja naglasiti da je bend nastupivši po danu i bez odličnih projekcija jednostavno izgubio svoju koncepciju, da ne napišem snagu zadnjeg uratka. S instrumentalne strane su zvučali perfektno (u trenutcima kada bi prenaglašeni basovi to dozvoljavali) dok je Nergal zbog ‘spektakularnosti’ podosta energije izgubio na dodatne aktivnosti umjesto da se fokusirao na dubinu glasa. Također, forsiranje clean-uzvika je zvučalo baš bez veze. S jedne su strane se prikazali kao odličan live-band koji može zaintrigirati veći broj ljudi od fanovske baze, no nekako mi se čini da će, ako ovako nastave, izgubiti dosta poklonika iz ‘središnjice’. Koliko im je što važno valjda najbolje znaju sami, no meni izgleda da sve ide u pomalo krivom smjeru.

ELECTRIC WIZARD su se na ‘Valley’ pozornici našli u prirodnom okruženju što se tiče veličine prostora, a i same publike. Gledano s tehničke, strane zvuk je bio fenomenalan i s obzirom na njihov stil dovoljno dubok i razuman. Iako se radi o baš prijemčivoj materiji, imao sam osjećaj da je već nakon prvih par minuta publika jednostavno postala dio benda (u čemu su zasigurno ‘pomogle’ neopisive količine THC-miomirisa). Teško je to opisati, ali nekako bi se moglo reći da su od početnih težih pa do sve više groovy-dijelova bend i publika postali jedna cjelina. Bez obzira radilo se o prljavim, takoreći ‘drone/sludge’ ili pak ritmičnijim dijelovima, ispred pozornice se nekako osjećala energija onih koji stoje ispred njih. Cijeli nastup je bio popraćen tripy-projekcijama iz filmova sedamdesetih, očito upitne kvalitete, koji su obrađivali teme rituala, S/M seksualnosti okultnosti do klasičnih bikerskih filmova (ako se ne varam, mislim da se radilo o ‘The Wild Angels’). Eventualni bih mogao prigovoriti da sam gotovo identičan nastup odgledao koju godinu unazad, no ukoliko gledamo na zvuk, kvalitetu benda i atmosferu, radilo se o odličnom koncertu.

MARDUK su ove godine najavili sviranje svog četvrtog studijskog uratka ‘Heaven Shall Burn…’ u cijelosti i to samo na određenim datumima turneje. Iako se nije znalo niti je čak negdje pisalo, potajno sam očekivao da bi spomenuti album mogao biti sviran na ovogodišnjem izdanju HELLFEST-a. Uz sve nade očekivanja se nisu ostvarila, no MARDUK su nastup odradili kao retrospektivu karijere s laganim naglaskom na posljednji album ‘Frontschwein’. Dotakli su se svih važnijih uradaka karijere tako da su sa 12 odsviranih pjesama protutnjali ‘Temple’-om. Zvuk me ugodno iznenadio. Jednostavno rečeno, bio je vrlo dobro izbalansiran s nešto tišom, ali dovoljno dobrom gitarom da se dobije ‘onaj’ štih. Osvjetljenje ne trebamo previše isticati jer je bilo savršeno iskombinirano. Sve u svemu, s su jednostavnim scenografijom MARDUK pružili jednu solidnu i čvrstu ‘partiju’ black metala…

Za razliku od ostalih koje smo vidjeli prvog dana, nastup ROB ZOMBIE-a je jedini imao smisla na velikoj pozornici. Ne samo da je Rob cijelu infrastrukturu podredio sebi, već je i zvuk bio gotovo pa odličan. Bez previše filozofiranja pozornica je bila raspodijeljena u tri postolja za članove benda i nekoliko platna na kojima su se odvijale projekcije. Kada se sve zbroji, na šest mjesta su puštani tematski videi koji su uglavnom pokrivali razdoblje trash-filmova i svega ostalog sličnoga iz kasnih 60-tih i sredine 70-tih. Sam Rob je preuzeo ulogu velikog šoumena (i mora se priznati da je na animiranje i ples potrošio veliku količinu energije) te je u konačnici ostavljen dojam bizarnog trash-cirkusa koju ne bih opisao kao kič, ali nikako ne spada u konzervativnu kulturu. Cijeli je koncert tematski bio podređen svakoj stvari i to je jednostavno djelovalo odlično osim Johna 5 s čijim su imidžem ipak malo pretjerali. Što se tiče izvedbe, bila je bez greške i očito je da se radi o dobro uigranom ritmičkom stroju sa, za ovu vrstu žanra, vanserijskim gitaristom. Rob je u većini slučajeva zvučao autoritativno, no u nekim trenutcima se činilo da je takoreći ostao bez zraka. Međutim, ako imamo u vidu da nije niti trenutka stajao na mjestu i da se na studijskim uracima njegov glas višestruko semplira, svako daljnje prigovaranje bi išlo isključivo u domenu čistog cjepidlačenja. Set lista je s jedne strane bila ziheraška podosta se oslanjajući na ‘Hellbilly Deluxe’, ali su se zato tu našle i dvije stvari s novog albuma, dvije iz WHITE ZOMBIE perioda (‘More Human…’, ‘Thunder Kiss’) i gotovo iznenađujuće, ali zato dobro pogođene obrade RAMONES-a (‘Blitzkrieg Bob’) i Cooperov ‘School’s Out’. Sve o svemu, radilo se o odličnom nastupu kojega je pratila isto takva scenografija. Pogođeno do zadnjeg detalja, zabavno, izvedbeno čvrsto i s velikom pokrićem trash-maga 70-tih.

HF 2017 Ambient 9Ponovno oformljeni 2009.godine, AUTOPSY su ove godine također imali premijerni nastup. AUTOPSY su bili posljednji bend prvog dana u šatoru ‘ALTAR’. Bend je nastupio u gotovo originalnoj postavi, a s obzirom da je bubnjar Chris Reifert ujedno i frontmen, na prvu je izgledalo malo zbunjujuće. Dinamičan nastup ovih, nazovimo-ih-od-milja starkelja, bio je pravi sirovi death metal šou s malo priče. Naravno, neizbježni su bili uvodi u svaku stvar, no nastup je obilježio preglasan zvuk. Naime, svi instrumenti bili su vrlo jasni i dobro prepoznatljivi, ali jačina zvuka je bila stvarno preglasna. Čemu? Zaista ne znam, možda je to i bila poanta.

Za kraj prvog dana odlučili smo onako turistički pogledati stare UK punkere THE DAMNED. Što očekivati od starog punk sastava? Apsolutno ništa, a ispalo je ugodno iznenađenje. ‘Starudije’ zvuče više nego dobro za razliku od mnogih svoje dobi. THE DAMNED su nastupali na hc/punk pozornici ‘Warzone’ koja se nije mijenjala od prošle godine (iskreno, nije niti bilo potrebe). U sklopu 40 godina postojanja THE DAMNED su odsvirali 15-16 pjesama, a jedan od vrlo zanimljivih detalja njihovog nastupa činio je klavijaturist. Naime, isti je skoro na svakoj pjesmi proživljavao ekstazu pa je tak na određenim dijelovima istih na kojima klavijature ne sudjeluju, skakao oko njih, trčao od klavijatura do ruba pozornice i nazad u raznim pozama potičući publiku da mu se pridruži. Vrlo zanimljiv i interesantan koncert.

HF 2017 day 2

Usprkos tome što su PHIL CAMBELL AND THE BASTARD SONS dobili termin po najvećoj vrućini, na glavnoj se pozornici oko 13.30 okupio popriličan broj ljudi. Kako sam ih gledao prije nekih pola godine, teško je bilo ne uočiti i poveliki napredak. Bend sada djeluje daleko daleko opuštenije i stvarno izgledaju kao da jednostavno sviraju iz gušta i pritom se dobro zafrkavaju. Najveći iskorak je napravio frontmen koji je odbacio bilo kakvu dozu nesigurnosti i sada nastupa baš onako muški, narodski rečeno – s mudima. Kako vrijeme odmiče, počinju gurati sve više autorskih stvari, a ostatak je popunio MOTÖRHEAD-ov repertoar i to iz najkomercijalnije faze. Iako ne nude apsolutno ništa novoga, uživo sve to ima (posebice s rockerske strane) smisla. Na ‘Born To Raise Hell’ se je pojavio Withfield Crane jer je isti dan nastupao i sa matičnim bendom. Iz tih razloga sam se ponadao gostovanju Biffa Byforda, no do toga nije došlo. Kako su iste večeri nastupali AEROSMITH, pozornica je imala dodatnu rampu koja je ‘ulazila’ u publiku te su je članovi (posebice frontmen) jako dobro iskoristili. Ponovno me je najviše iznenadio sam Phil Cambell koji uopće niti ne pokušava iskoristiti prijašnji status, već djeluje čak i podosta skromno. Obična posveta bez ikakvih pretjerivanja i nabrijavanja Philu Tayloru, Würzelu i Lemmyu prije HAWKWIND-ove ‘Silver Machine’ samo je zaokružila taj dojam. Kao da se je osjetio duh starih rockerskih vremena…

NAILS, još jedni debitanti na HELLFEST-u odradili su vrlo energičan nastup. Kratke, ‘in the face’ pjesme na prvu su zvučale kaotično i ne pretjerano definirano. No njihov stil, grindcore/power violence/hc je upravo TO. Ipak, zvuk koji su NAILS-i dali na koncertu je vrlo dosljedan. Iako imaju i sporije pjesme te su ih svirali u manjini, za vrijeme istih proizvode poprilično iritantne zvukove gdje se doslovce dobio dojam da sve škripi i cvili. ‘Circle pitovi’ u režiji publike bili su neizostavan dio nastupa, a i sami bend je ostao zadivljen dobrodošlicom i brojem ljudi koji su ih pogledali

HF 2017 Ambient 3Kako dosada nisam imao prilike vidjeti BLOOD CEREMONY, a jednostavno obožavam njihove studijske uratke, nisam znao kako će sve to ispasti uživo. Na svu sreću, koncert ne samo da je ispunio očekivanja, već mi je ostavio daleko veći dojam. Kod ovakve vrste bendova i mode ‘revivala’ obično se odmah skuži tko svira iz trenda, a tko je odista u samoj glazbi. BLOOD CEREMONY posjeduju svu onu potrebnu vibru i osjećaj, a i čini se kako okultni tekstovi nisu samo tu reda radi. No usprkos svemu tome, izgledaju kao jednostavan bend koji živi tu muziku i vrijeme. Svirali su bez greške i čak mi je bilo nevjerojatno kako je Alia bez problema nadovezivala sviranje flaute na vokalne dionice bez ikakvih naprezanja i sa zaista velikim šarmom. Na trenutke mi činilo se da je tempo malo brži, zvuk je bio takoreći savršen i jedino što sam možda očekivao jest malo masniji zvuk uživo. Ovako je bio ‘identičan’ studijskoj produkciji pa je očito da bend i teži tom srednjetonskom folk-prizvuku. Usprkos tome što zasigurno imaju donekle autsajderski status, brojnost publike i atmosfera koju stvorili na ‘Valley’ pozornici bila je na zaista visokoj razini te ista dosegla vrhunac za vrijeme fantastične izvedbe zadnje stvari ‘The Magician’. Osobno, radilo se o jednom od većih i ugodnijih iznenađenja te se samo mogu nadati da ću ih imati prilike uskoro ponovo vidjeti.

SKEPTICSM su u doslovnom smislu pružili pravu doom patnju. Cijeli je proces bio zamišljen kao pogrebna ceremonija u kojoj je ulogu glavnog ožalošćenog imao frontmen Matti. Članovi benda su bili odjeveni u pogrebna odijela, klavijature prekrivne plaštom kako bi se improvizirala silutea klavira, a koncert je počeo polaganjem cvijeća na iluzoran grob. Teški i (zar je potrebno uopće napominjati) depresivni funeral doom je usprkos sunčanom i vrućem danu doslovce zavio u crno pozornicu ‘Temple’. Vrlo brzo ispred iste više nije bilo znatiželjnika, već samo onih spremnih na ovakav tip dooma. Zvuk je bio odličan i prodoran, a dodatne vibracije niskoga spektra su samo pojačavale kompletan ugođaj. Bilo je to dojmljivo i snažno, no ujedno i ne za svakoga.

HF 2017 Ambient 4Još jedno iznenađenje festivala bili su legendarni veterani D.R.I.. Isti su uspjeli ionako užareni prostor ispred ‘Warzone’ pozornice dovesti do usijanja. Zvuk je bio odličan, a svaki se instrument čuo u pravom omjeru i s pravom težinom live-sounda. Svakako treba pohvaliti i frontmena Kurta čiji je glas gotovo jednake snage i intonacije kao kada su/smo bili klinci. Bendu su se očito svidjeli i prostor i publika te su se nekoliko puta čudili količini kvalitetnih bendova na jednom mjestu te samim razmjerima europskih festivala. Set-lista je pokušala dotaknuti više-manje sve faze, a pohvalno je što su svirali i nekoliko novih stvari. Ipak, više naglaska je bilo na ‘4 of a Kind’, ‘Dealing With It!’ i ‘Thrash Zone’ uracima za vrijeme kojih su i nastajali najveći kaosi u publici. Okupilo se tu dosta starije ekipe, ali je bilo fora vidjeti nove naraštaje koji znaju više-manje i stvari iz najstarijeg perioda. D.R.I. su ne samo opravdali svoj legendarni status, već su usprkos tome što su nastupali na velikoj pozornici, stvorili pravu old-school klupsku crossover atmosferu.

Nakon D.R.I.-a na rasporedu su bili dobri stari SAXON-i. Mišljenja sam da je njihov ponovni nastup na HELLFEST-u više kao popunjavanje ‘lineupa’. Naravno da nisu na vrhuncu karijere da budu headlineri i daleko od toga da su na ‘zalasku karijere’, ali satnica od 60 minuta nije obećavala previše. No kako god, NWOBHM-veterani koncert su otvorili pjesmom s novog albuma i već time dali do znanja da imaju što za pokazati. Sa pretposljednjeg su albuma odsvirali jednu pjesmu, a ostatak setliste bazirao se na ranijem materijalu, čitaj onom iz ’80-tih. Mogu reći da su SAXON imali jedan od najboljeg zvuka na cijelom festivalu jer su svi instrumenti bili kristalno jasni i savršeno izbalansirani. Biffov vokal je bio odličan bez premca te bih čak rekao da je bolje zvučao nego na vrhuncu karijere. Ostali članovi su također vrlo aktivni tako da je headbanganje i trčkaranje po pozornici dokazalo da se radi o profićima. Kao i lani u ‘crowdsurfingu’ su se mogli vidjeti i ljudi u invalidskim kolicima. U zadnjoj trećini/četvrtini nastupa kada SAXON sviraju hitove poput ‘Denim and Leather’, ‘Crusader’, ‘Wheels of Steel’, te ‘Princess of the Night’, u ‘crowdsurfingu’ našla se cura u invalidskim kolicima. Biff je bio oduševljen metal publikom i podrškom prema takvim ljudima koji su dio nas. Pritom nije krio zadovoljstvo te je svojim jedinstvenim britanskim humorom prokomentirao kako u publici imamo ‘Wheels of Steel’ i time izmamio ne samo smijeh publike, već i gromoglasan aplauz!!! Ovo je bio jedan od najboljih koncerata na festivalu općenito.

CHELSEA WOLFE je na ‘Valley’ pozornici okupila zaista povelik broj zainteresiranih. Može se reći da se u osnovi svega nalazi nekakav goth-rock, ali na trenutke se čuju utjecaji neo-folka, metala i nešto eksperimentalnih zvukova popraćenih elektronikom. Uživo to zvuči začuđujuće dobro, no za vrijeme cijeloga nastupa nekako nisam uspio dobiti zajedničku poveznicu. Usprkos tome što Chelsea ima poprilično dobar vokal, na mjestu događaja mi se na podosta trenutaka činilo da pokušava skinuti intonaciju Elizabet Fraser ili u nešto manje slučajeva, Siouxsie Sioux, što samo po sebi treba biti veliki kompliment za vokalnu sposobnost. Međutim, nikako nisam mogao dobiti osjećaj iskrenosti ili, da tako napišem, ‘povezivanja’ s onim što se događa na sceni. Znam, ne radi se o klupskom koncertu i atmosfera se može rasplinuti, no meni je nekako sve to djelovalo isforsirano i umjetno. Jednostavno, nije me prožeo dojam da je muzika stvorena radi osjećaja, već što-ja-znam, radi eksponiranja glavne (baš tako rečeno) glumice. Teatralno gutanje tableta (ili čega već) između stvari samo je pojačalo taj dojam lažnosti i preglumljivanja. Izvedbeno je sve bilo na visokoj razini, no kako je vrijeme odmicalo, sve sam manje siguran da je Chelsea ‘stvarna’ u onom obliku u kojem se želi prikazati.

HF 2017 Ambient 10Već samim izlaskom na pozornicu PAIN OF SALVATION su u publici izazvali ekstazu koja nije jenjavala do samoga kraja koncerta. Bend je zvučao jednostavno fantastično, a zvučna slika je usprkos kompleksnosti materijala bila gotovo savršena. U postavu se je vratio gitarist Johan i činilo se kao da je ta činjenica članovima dala dodatan poticaj. Apsolutno svaki član je zvučao kao kotačić koji je u cjelini stvorio pravi progresivni stil u kojemu dosta toga ima pokazati, ali se gotovo uopće ne pretjeruje. Bend je gotovo pola nastupa posvetio zadnjem albumu, no nekako mi se činilo da je publika (inače sjajna za vrijeme cijelog koncerta) najglasnije reagirala na materijal sa ‘Remedy Lane’-a. Tko god da se zatekao ispred pozornice, bio štovatelj ili ne, morao je priznati da se radi o odličnom koncertu s gotovo nevjerojatnim nabojem za tu vrstu žanra. Iako je sat vremena bilo premalo za ovakav izričaj, PAIN OF SALVATION su uspjeli napraviti zaokružen i cjelovit koncert kojemu se nikako nije moglo naći niti trunčice prigovora.

Čak i kada sam početkom ’90-tih saznao za njih, PRIMUS mi nisu baš odgovarali stilski. Iako su proizašli iz kalifornijske thrash scene, stilski su ipak drugačiji i posebni, a i bili su mi previše ‘funky’ s premalo riffova koji su meni tada odgovarali. No čini se kako su i onda bili cijenjeni kao i danas, a PRIMUS su nakon kraće stanke 2003. godine ponovo počeli nastupati. Na 12. izdanju HELLFEST-a doslovce su protutnjali pozornicom jer je njihov groove/experimental rock pa čak i thrash funk stil okupio velik broj znalaca njihove diskografije. Naravno, iz puke znatiželje našli su se ovdje i turisti poput mene. Dugo nisam vidio i doživio ovakvu pozitivu na koncertu, pogotovo ne na festivalu. Publika je od samog početka koncerta već prve taktove pjesama nagrađivala gromoglasnim pljeskom, a euforija nije jenjavala do samog kraja. Čak i na sredini stvari, ovisno o mijenjanju ritmova kao i dinamike, dolazilo je do jačeg skandiranja kao pokazatelja zadovoljstva. Neizbježno je bilo skakanje tj. ‘čagica’. Jednostavno, slušajući ritam ne možeš mu se ne prepustiti pa se kao hipnotiziran počneš gibati i tijelo se počne totalno spontano kretati u ritmu. Zvuk na pozornici u šatoru ‘Valley’ inače je predviđen za sludge, doom, rock i slične stilove, već je duži niz godina savršen pa ni koncert PRIMUS-a nije bio izuzetak. Iznad bubnjara je bio postavljen veliki ekran na kojem su se prikazivale razne 2D animacije, ali i video spotovi ovisno o pjesmi koju su svirali. Također, osvjetljenje je bilo odlično programirano te je savršeno popratilo svaki dio pjesme na repertoaru. Nije bilo komunikacije s prisutnima pa sve što se imalo za reći proizlazilo iz razglasa i publike, uzajamna izmejna energije, tako da bi ovaj koncert opisao kao pun pogodak!! Svaka čast…

HF 2017 Ambient 5Sveto trojstvo, čitaj D.R.I., AGNOSTIC FRONT i SUICIDAL TENDENCIES nastupali su isti dan na impozantnoj pozornici ‘Warzone’-a maltene jedni iza drugih. Sveopći kaos započeli su D.R.I. i to još za dana po velikoj vrućini. Moram priznati da sam bio malo skeptičan što AGNOSTIC FRONT mogu pružiti nakon D.R.I.-a. Došavši do ‘mjesta zločina’ i ugledavši silnu publiku koja jedva čeka da koncert počne i dokazao sam sebi da sam imao krivo mišljenje. AGNOSTIC FRONT su kao i inače započeli žustro i dinamično. Nema zezanja, a svi članovi sa žičanim instrumentima kao i pjevač Roger Miret ‘razletili’ su se po pozornici. Iako svi znaju svoje pozicije, divljanje na pozornici ove veličine prikazalo ih je još opasnijim. ‘Ajmo pokušati dočarati atmosferu u publici za vrijeme koncerta AGNOSTIC FRONT-a. Ako D.R.I. nisu potencirali ‘circle pitove’ za vrijeme svog nastupa, isti su nastajali samoinicijativno od strane publike i bili su poprilično veliki. Za vrijeme koncerta AGNOSTIC FRONT-a su također bili inicirani od strane publike, ali su dodatno bili potencirani i od Rogera Mireta i zauzimali su dvostruko veći prostor nego na D.R.I.-u. Prašina koja se digla nije se slijegala do samog kraja koncerta, a niti vjetar koji je svako malo zapuhao nije baš pomogao po tom pitanju. I ovaj put je publika bila nenadmašna i vrlo važna za ovakvu atmosferu. AGNOSTIC FRONT se nisu štedjeli i odradili su ‘posao’ baš onako kako treba. Bili su više nego impresionirani publikom, pogotovo najzaslužnijima za ‘pitove’ i prašinu koji su se prostirali (mogu slobodno reći) u prvih 20 redova. Vrlo korektnim zvukom koncert su zatvorili obradom RAMONES-a ‘Blitzkrieg Bop’, a Miretove istrošene glasnice odlaze u kategoriju ‘najslabije karike’ ovog koncerta.

Iako HELLFEST pokriva zaista različit spektar žanrova moglo bi se reći da je po muzičkom stilu WARDRUNA najviše odskakala od ostatka mahom ‘amplificiranih’ izvođača. Međutim, ako gledamo omjer publike i njihovu glasnoću, gotovo sam siguran da je WARDRUNA dobila najveće ovacije na festivalu. Grupacija izvodi muziku proizašlu iz norveškog tradicijsko-kulturalnog nasljeđa s isto takvim temama i instrumentima. Sama scenografija je zamišljena minimalistički i krajnje efektno. Iza članova se je nalazila velika perforirana ploča koja je ovisno i osvjetljenju bacala različite zagasite odsjaje. Povremeno su pojedini članovi osvjetljavani od naprijed, što je u konačnici rezultiralo pojavom silueta na spomenutoj pozadini. S obzirom da se radilo o puhačkim i raznim oblicima žičanih instrumenata te nekoliko vokala, mora se priznati da je konačni zvuk bio sjajno namješten. Opisivati muziku HF 2017 Ambient 13WARDRUNE jest poprilično nezahvalno i gotovo bih se usudio napisati u potpunosti – besmisleno. Najbliže bi se moglo reći da se radi o obrednom putovanju kroz prošla vremena, mitove i zapravo sve ono s čime današnji ‘moderni’ čovjek gotovo da i nema doticaja. I što je najvažnije, za to nije potrebno imati nikakvo ‘predznanje’ niti treba biti pobornik i/ili zagovornik prohujalih mitova i religija (za mene i jedno i drugo predstavlja isti kontekst), već se jednostavno treba prepustiti glazbi. Kako se činilo, to se dogodilo svim posjetiteljima, što je rezultiralo stvaranjem ovacija između stvari na koje su članovi reagirali poprilično zbunjeno (u pozitivnom smislu). Posljednjom ‘Helvege’ koja i inače govori ‘o samom kraju’ cijela atmosfera je zadobila gotovo konceptualno-obredni smisao. Bolje jednostavno nije moglo završiti, a mislim da ću govoriti u ime svih posjetitelja pozornice ‘Temple’ ako napišem da je sat vremena bilo jednostavno premalo.

Nakon toga je krenulo osvježenje uz kupicu/pivo pa povratak na ‘Warzone’…

SUICIDAL TENDENCIES su u jedan sat iza ponoći napravili takav kaos i pozitivnu atmosferu da bih ih u žestokoj konkurenciji sa ostalim bendovima gotovo pa sa lakoćom mogao proglasiti pobjednicima festivala. Kada su otvorili s ‘You Can’t Bring Me Down’ malo sam ostao zatečen jednostavnošću izvedbe koja je bila daleko od tehničke strane, već je bila više okrenuta, takoreći, jednostavnom punku. No kada je ista stvar dobila nekoliko nastavaka, postalo je jasno da se radi o iskonskoj izvedbi uživo koja je u dosta slučajeva bazirana na improvizaciji i ‘povratnoj informaciji’. Pritom se je sve vrtjelo oko Mikea Muira koji je ponovno opravdao ‘cyco’-nadimak. Istina jest da mu glas nije kao nekada i da mu više leže brze i jednostavnije punkerske stvari poput ‘I Shot Reagan’, ‘Freedumb’ ili ‘I Saw Your Mommy’, no zato je sve nedostatke nadoknađivao konstantnim divljanjem i izazivanjem publike. Što se potonje tiče, mora se priznati da su SUICIDAL TENDENCIES u prvim redovima proizveli brutalne mosh-pitove, a ‘gibanje’ i reakcija su se proširili do zadnjih redova. U podosta slučajeva se je činilo da bend improvizira oko ritma dodajući mu na trenutke INFECTIOUS GROOVES vibru što je samo pojačalo live-doživljaj. Što se tiče ‘novopridošlog’ Davea Lombarada na bubnjeva, isti se nije previše nametao, ali mi se na trenutke činilo da je radio upravo obrnuto od onoga što bih očekivao. Tako sam dobio osjećaj da jednostavnije stvari ‘puni’ dodatnim ritmovima (u ‘Freedumbu’ je takoreći ubacio SLAYER, što je ispala poprilična fora) i prijelazima, dok one kompliciranije ne mijenja, iako za to ima prostora. Uglavnom, cijeli bend se je ponašao kao ‘živi organizam’ koji reagira na podražaje iz publike što je izazvalo ne samo dvosmjerni protok energije, već popriličan kaos u istoj. Set-lista je bila donekle ziheraška, ali našlo se tu gotovo neočekivanih ‘Cyco Vision’ i ‘Possessed To Skate’. U konačnici je sve završilo s ‘Pledge You Allegience’ uz gromoglasne ST-povike i prepunu pozornicu fanova. Totalno old-schoolerski, sa stavom, mudima i odličnom publikom – osobno vrhunac festivala.

Hf 2017 day 3

Posljednji, treći dan festivala započeli samo sa PRONG-om. Kao i prije četiri godine PRONG su nastupali na istoj pozornici (‘Main stage 2’) čak i u otprilike isto vrijeme. Moram priznat da je ovo bila malo blesava satnica, kao i odabir pozornice. Tih je 40 minuta nekako prošlo dosta mlohavo i nedovoljno upečatljivo. Mišljenja sam da su PRONG trebali nastupati na manjoj pozornici tipa ‘Temple’ ili ‘Warzone’ gdje bi se također žanrovski više uklopili. Bend se trudio i prikazao u dobrom svjetlu, ali mi se čini da ih je satnica sputavala da daju više. Zvuk je bio vrlo korektan i naposljetku, ovaj koncert nisam doživio na pravi način kao što sam očekivao. Prava šteta…

HIRAX i posebice njihov frontmen nastupili su sa stavom kao da sviraju koncert karijere, a ne da se u ranim popodnevnim satima nalaze na sparnoj pozornici ‘Altar’. Ukoliko niste upoznati s njihovim radom, radi se o thrash-bandu koji je snimio dva albuma sredinom 80-tih i zatim iščezao sa scene. Reunion traje već neko vrijeme, a predvođen je karizmatičnim Katonom De Penom. Iz svega navedenog proizlazi jedna vrlo bitna i pozitivna stvar, a to je da bend zvuči kao da je izvučen iz vremenske kapsule. Jednostavno, HIRAX i dan danas zvuče, izgledaju i nastupaju kao da se radi o klincima koji se žele dokazati u bespućima thrash metal formacija. Tu odista leži njihova draž jer prenose sve ono što je nekada bilo i jedino bitno kod thrasha i po tom pitanju bi se moglo reći da su oldschool u onom pravom smislu riječi. No unatoč jako dobroj izvedbi i atraktivnom nastupu (znate one tharsherske fore skakanja i trčanja od ruba do ruba pozornice), problem nastaje kada gotovo u svim stvarima začujete ranu METALLICA-u, SLAYER, a ponekad i EXODUS. Jednostavno, zbog prevelike stanke bend se nikada nije uspio razviti i to donekle predstavlja dvosjekli mač. S jedne strane možete dobiti dojam ‘kako je nekada bilo’ dok s druge vidite da tu baš i nema nekog napretka i vlastitog stila. Za vrijeme njihova nastupa sam više naginjao struji ‘slavljenja starih vremena’, a činilo se da je isto mišljenje dijelila i prva polovica dvorane. Katonova sreća na kraju koncerta i ekstatično zahvaljivanje svima koji su mu pali na pamet (od redara, stage managera, tehničara za pultom, roadija…) bili su dovoljni da se izbrišu svi nedostatci.

Iako su me podosta puta razočarali uživo, ipak sam odlučio još jednom pogledati SANCTUARY i ispalo je da to bila poprilično dobra odluka. Do sada sam uvijek imao ‘problema’ sa podosta lošom izvedbom Warrela Danea, no čini je kako isti (niti sam ne znam na koji način) doveo glas koliko-toliko u red. OK, ne može se reći da i dalje može doseći one visoke registre, ali zato nema više atonalnih ispada. Bend je zvučao odlično, a na basu nije bilo Jim Sheppard iz tko zna kojih razloga. Dečki nisu toliko išli na ziheraški pristup pa su tako odsvirali i podosta stvari sa zadnjeg studijskog albuma što je za samu pohvalu. Negdje pred sam kraj koncerta jedan je gitarist imao tehničkih problema pa je stanku upotpunio Warrel s poprilično bedastim ‘metalnim parolama’. Bilo je odlično da je ostatak benda počeo opušteno improvizirati pa je nakon otklanjanja smetnji simpatična jazzy-improvizacija prerasla u ‘Soldiers Of Metal’ te je bend na taj način pokazao da još imaju zajedničkog duha. U svakom slučaju, radilo se o najboljem izdanju SANCTUARY-a koje sam do sada vidio.

TRAPPED UNDER ICE su se prikazali kao totalno beskompromisan band sa stavom koji šalje poruku otprilike tipa ‘da sa njima nema zajebancije’. Nastupom su me podsjetili na možda najjače trenutke nekih drugih legendarnijih bendova u najboljim trenutcima karijere punk/HC/metal/crossovera orijentacije. No usprkos tome, zvuk je (barem prema van) bio pomalo zagasit, posebice po pitanju vokala. Također, osim čvrstog stava i vrhunske forme nisam dobio dojam da članove i frontmena uopće zanima što se događa u publici. Kada se pritom doda nastup skraćen za nekih 15ak minuta od predviđene satnice, teško je bilo prijeći preko osjećaja da nešto nije bilo u redu. Meni je to izgledalo kao puko odrađivanje. Jest da je bilo kvalitetno, no nekako bez ikakve srčanosti.

HF 2017 Ambient 6Iskreno, na početku BLUE ÖYSTER CULT-a mi se činilo da sam pogriješio sa ionako prenatrpanim izborom. Nije bio nikakav problem u bendu već u zvuku početne ‘The Red and The Black’ koji bio gotovo klinički hladan i, takoreći, digitalan što mi nikako nije pasalo njihovom izričaju. Na svu sreću, ubrzo je slika zadobila čvršći, nešto deblji i općenito live-prizvuk. Ono čime sam ostao pa gotovo zatečen bila je fantastična izvedba kako sa muzičke, tako i sa (više)glasne strane. Jednostavno, sve je zvučalo perfektno! Bend gotovo da i nije napuštao razdoblje 70-tih, a ponekad je znao zaći u poprilično zanimljive i nimalo zamorne jam-sessione. Gotovo neočekivano i kako se činilo bez obzira na dob, publika je u potpunosti bila upoznata s materijalom te je cijelo vrijeme bodrila bend. Kako se nastup sve više zahuktavao, učinilo mi se da zvuk postaje sve glasniji pa su tako ‘Godzilla’ i ‘Don’t Fear The Reaper’ dočekani gotovo frenetično. Ista atmosfera se je protegla kroz iduće dvije stvari na bisu. Gotovo neočekivano, BÖC su ispali još jedno od većih iznenađenja cjelokupnog festivala.

HF 2017 Ambient 7Philip Anselmo je čest gost festivala. Zapravo, u isto vrijeme je i gost, ali i veliki prijatelj pa na HELLFEST-u gostuje skoro svake godine ovisno s kojim bendom je na turneji tj. koji bend je ‘aktualan’ te godine. Na HELLFEST-u je više nastupao s DOWN-om, a ove godine s black metal sastavom SCOUR. Ova vrsta američkog black metala drugačija je od skandinavskog ne samo po imidžu, već i po pristupu i samom načinu sviranja.  Iskreno, nisam previše upućen u njihovu diskografiju pa sam jednostavno htio provjeriti što, gdje i kako. Nakon nekoliko pjesama nisam ostao nešto oduševljen niti impresioniran prikazanim jer SCOUR prezentira svirku koja meni baš i ne odgovara. Miks između brzine i ‘krlje’ nema mi neki pretjerani smisao. Stilski su se očito dobro prezentirali, a Anselmo kao frontmen uvijek mora biti poseban pa je i na ovom nastupu ‘odglumio’ većeg umjetnika nego što to doista jest. Ispred sebe imao je stalak za note na kojem je (rekao bih) držao tekstove pjesama koje su mu bile podsjetnik ili orijentir. Koncert je izgledao dosta odrađivački, a činilo se kako je podređeno tome da se Anslemo ‘na mala vrata’ ponovno približi EU festivalima (vjerojatno su svi upućeni u ‘nazi’ incident u SAD-u od prije dvije godine, nakon kojega su ga mnogi promotori osudili i otkazali mu nastupe). Philipov vokal mi više odgovara za rockerskije stilove nego za brutalicu ovog stila, ali ipak se okusio i u ovim vodama pošto je i sam veliki fan black metala. Kako god, dojma sam da je nekolicina ljudi ipak došla radi njega, a ne radi benda, bez obzira što Anselmo uistinu živi glazbu

METAL CHURCH sam gledao nebrojeno puta, ali eto sada se dogodio trenutak da ih vidim i sa ‘povratničkim’ Mikeom Howeom. Isti je malo poradio na imidžu pa više ne nalikuje (kao na početku reuniona) na ‘pokvarenog’ kongresmena. Što se tiče glasa, (ako izuzmemo live-okruženje) zvuči poprilično dobro i na prvu se ne bi reklo da je prošlo 25-30 godina od vremena kada je bio forntmen. Nastup nije mogao bolje početi doli sa ‘Fake Healer’ na koju se jako dobro nadovezala ‘In Mourning’. Što se tiče izbora stvari, došlo je do podosta promjena u odnosu na ustaljene liste prije Howea. Tako je većina vremena bila posvećena novom albumu te onima koji su snimljeni sa Mikeom (‘The Human Factor’, ‘Blessing In Disguise’). Što se tiče ranijih albuma i do sada stalnih izvedbi, ostale su isključivo ‘Start The Fire’ i ‘Beyond The Black’ koje su sada zvučale jako zanimljivo. Za izvedbu se može reći da je bila vrlo dobra, no tu-i-tamo se moglo osjetiti da se pojedini članovi ‘hvataju’ u stvarima koje nisu dugo svirali. Isto tako se mora se priznati da je back-vokal bio preglasan i ponekad se odviše preklapao s glavnim akterom. No ono što se je najvažnije jest da se čini kako je bend ušao u neku novu fazu povezujući minuli rad sa novom postavom. Ukoliko uspiju ‘preživjeti’ još jedan zajednički novi album, možda bi čak mogli postići vraćanje aure starih dana jer zasada djeluju natprosječno dobro. U svakom slučaju, htio bih ih vidjeti na samostalnom koncertu i u punoj satnici.

HF 2017 Ambient 12Prije tri godine EMPEROR su na HELLFEST-u odsvirali prvi album ‘In the Nightside Eclipse’ u cijelosti i tako obilježili 20 godina od izdavanja. Ove godine smo imali čast svjedočiti 20. rođendanu njihovog drugog albuma ‘Anthems to the Welkin at Dusk’ kojeg su također svirali u cijelosti. EMPEROR su na ovogodišnjem festivalskom izdanju bili jedan od ‘highlighta’, a u odnosu na 2014. godinu ‘Anthems…’ su izveli na pozornici black metal šatora ‘Temple’. U dupkom punom šatoru EMPEROR su pružili odličan nastup. Da se odmah osvrnem na zvuk, isti je bio iznimno dobar, skoro odličan, a dojma sam da su svirali brže uživo, nego što je tempo na samom albumu. Jesu li to napravili iz razloga da ulove koju minutu više odmora, to samo oni znaju, ali uvjerenja sam da su puno bolji glazbenici nego prije dvadesetak godina kada su objavili spomenuti album. Ovako su dobili štih ‘live’ benda i to je vrlo pohvalno, a najveća zasluga ide Ihsahnu. Naime, on nije imao rezervirano black metal držanje, već se ponio kao pravi frontmen s vrlo ‘OK’ komunikacijom i poticanjem publike na uživanje u nastupu. Ugodno me iznenadio i ‘live’ bubanj koji je bio više podešen na death ili čak thrash stil, no koliko god je odstupao od svojih okvira bio je odlično izbalansiran s ostalim instrumentima. Iza bubnjeva ovaj put bio je Trym, a Ihsahnov vokal bio je malo promukliji tj. ‘ne onako svoj’ kao inače, što je opet dalo neku dozu posebnosti. Osvjetljenje je bilo na profesionalnom nivou i pomno isplanirano za svaki dio pjesme te su tako uspjeli dobiti ‘Anthems to the Welkin at Dusk’ atmosferu… Jedino što me se nije dojmilo jest preostali set tj. završne tri pjesme setliste. Očekujući manju ziheranu odsvirali su ‘Curse You All Men!’ s trećeg albuma što mi je bilo skroz OK, dok smo posljednje dvije stvari ‘I Am the Black Wizards’ i ‘Inno a Satana’ s prvog albuma imali prilike vidjeti prije 3 godine. Iako su te pjesme odlične, smatram da su mogli ipak biti više maštovitiji i odsvirati pokoju s trećeg ili četvrtog albuma te time izbjeći lagano negodovanje. Nastup EMPEROR-a u ‘Temple’-u bio je pun pogodak, a lagana ziherana preostalih pjesama nije narušila pozitivan i odličan koncert kojeg su Norvežani stvorili odsviravši ‘Anthems to the Welkin at Dusk’ u cijelosti.

HF 2017 Ambient 11Nastup HAWKWIND-a je ujedno bio i posljednji koncert na pozornici ‘Valley’. Nažalost, satnica je u potpunosti okljaštrila cjelokupni dojam. Jednostavno, kod ovakve vrste bendova potreban je period koji će se doslovce sastojati od uvoda, razrade i logičnog kraja. U predviđenih sat vremena HAWKWIND su se pokušali prezentirati na najbolji mogući način. Počeli su žestoko no vrlo brzo su krenuli u improviziranje čiji ‘loop’-ovi su gotovo naprasno skraćivani u trenutcima kada je ‘mastermind’ uvidio da nema prostora (čitaj vremena) za daljnji ‘razvoj’. Također me je zasmetalo što su se podosta koncentrirali na novije materijale koje usprkos prepoznatljivoj dozi psihodelije previše zaglibljuje u takoreći ‘obične’ prog-vode. Nastup je bio popraćen poprilično dobrim projekcijama na kojima su u dosta slučajeva prelijevali trippy-kaleidoskopski motivi. Iako je bendu od stage managera u više navrata sugerirano da je vrijeme za kraj koncert je na kraju ipak produžen za nekih 10.ak minuta. Sve u svemu i takvim uvjetima HAWKWIND su uspjeli pokazati da i u ovaj postavi imaju dosta pokrića i privlačnosti. Gotovo neočekivano, nastup su završili sa naslovnom stvari zadnjeg albuma ‘Into The Woods’ koja je u pomalo prerađenom live izdanju zvučala fantastično i sa (gotovo) vibrom najboljih dana. Da je satnica bila duža još barem pola sata vjerojatno bi i bend i publika međusobno ostvarili daleko bolji dojam. Ovako se činilo da se radilo tek o ‘prezentaciji’ što ja za ovakvu vrstu grupacija jednostavno gotovo pa pogubno.

Sve u svemu, 12. izdanje HELLFEST-a napravilo je još jedan iskorak naprijed i to je ono vrlo pozitivno i dobro u cijeloj priči. HELLFEST postaje globalni festival s više različitih žanrova. Važno je naglasiti da pritom dovode male nepoznate bendove iz svih krajem svijeta te im pružaju priliku za promociju dajući im puno veći status nego što to oni doista imaju. Nikad nisam ni sumnjao da bi do godine ‘lineup’ mogao biti lošiji od prethodnog i stoga s nestrpljenjem čekamo jesen/zimu kako bi počeli s nabrijavanjem za sljedeću godine i planiranje ‘Another Hell of a Ride’-roadtripa.

Boris Tintor & Tomislav Petr