Izbornik

HELLFEST 2016. – Pays de la Loire, Clisson

HELLFEST 2016. prva objavaNa prvi pogled se činilo da je jedanaesto HELLFEST sa pokojim infrastrukturnim poboljšanjem kao upgradeana verzija prošlogodišnjeg slavljeničkom izdanja. No dolaskom na ‘Warzone’ pozornicu ugodnim iznenađenjima nije bilo kraja. Najprije, cijeli prostor ispred pozornice je bio daleko veći, a ista je bila pomaknuta za 90 stupnjeva. Cjelokupni prostor je bio ograđen hrđavim zidovima povrh kojih su se nalazila stražarska mjesta (u ovom slučaju su bili iskorišteni za reflektore) i bodljikava žica. Ukratko, izgledalo je kao da se nalazite u dvorištu jako dobro čuvanog zatvora, a navedeni ambijent je više nego dobro odgovarao samom nazivu pozornice – ‘Warzone’.  Na završetku ‘gledališta’ se nalazilo improvizirano stepenište koji su mnogi iskoristili za sjedenje. Na zadnjem nivou je pak napravljena velika platforma koja je podsjećala na omanji trg na kojemu su se pak našli dodatni ‘wine’ barovi, sustavi za punjenje kartica i slične korisne stvari. U sredini ‘trga’ je bila postavljena ogromna statua Lemmyja, a kako se nalazila na velikom uzvišenom dijelu izgledala je poprilično impozantno. Navedenom ‘trgu’, a time i ‘Warzone’ pozornici se je moglo pristupiti iz dva smjera čime su uvelike smanjene prošlogodišnje gužve. Zaista je pohvalno da se usprkos zaista velikom i priznatom statusu festivala radi na poboljšanju infrastrukture, a ne samo na kozmetičkim sitnicama.

HF 2016 report day 1

Prvi bend kojega smo uspjeli uhvatiti na glavnoj pozornici su bili kalifornijski THE SHRINE na jednoj od glavnih pozornica. Trio svira zapaljivi spoj rock’n’rolla 70-tih pomiješanog sa, recimo, tvrđim gitarskim zvukom današnjice. Dečki očito uživaju u nastupima, imaju odličnog frontmena i pronose duh davnih vremena. Tekstualno pokrivaju teme od antiratne tematike, borbe protiv korumpiranih političara do provoda popraćenog seksom, alkoholom i psihodeličnim drogama. Teško se može reći da to ima neke veće dubine, ali nastup uživo je bio za čistu pohvalu. Za kraj nastupa je ostavljena obrada ‘Waiting  for the War’ francuskog benda SOGGY koju je otpjevao i frontmen istih. Navedeni Beb izgleda kao spoj Iggya Popa i Roba Tynera koji se usprkos neupitnim godinama ponašao kao spomenuti dvojac u najluđim danima. Bend nije mogao bolje završiti nastup, a mora se priznati da je Beb pridodao dodatnu težinu ukupnom dojmu.

HF Ambient 1 2016Odmah treba napomenuti da njemački DUST BOLT predstavljaju repliku thrash bendova 80-tih, posebice onih sa američkog kontinenta. Istina jest da ovakav revival postaje sve veći, no ono što je kod DUST BOLT-a neupitno jest da su dečki usprkos mlađahnim godinama ne samo pogodili bit i atmosferu zlatnih thrash dana, već i da nastupaju sa gotovo neopisivim žarom i intenzitetom. Kao što rekoh, muzički naginju američkom thrashu sa velikom dozom hardcore/crossover elementa što se možda najviše moglo uvidjeti u stilu bubnjanja. Svi brži dijelovi nisu bili izvedeni na tehničko-metalski način, već bi bolje pristajali klasičnom hardcore stilu. Publika je sve to nagradila beskonačnim mosh-pitovima što je u konačnici samo pojačavalo dojam jako dobrog nastupa. Nažalost i gotovo nezamislivo za festival ove reputacije, na ‘Altar’ i ‘Temple’ pozornicama je cijeli prvi dan (ili barem za vrijeme bendova koje smo mi odgledali) zvuk bio poprilično loš te je jedna gitara bila gotovo zatomljena. No bend kao bend je bio za samu pohvalu, a izvođenjem stvari sa novog neobjavljenog albuma su pokazali da nemaju namjeru mijenjati jako dobro uhodan stil.

NASHVILLE PUSSY su na glavnoj pozornici pružili pravi prljavi rockerski nastup. Istina, može se priznati da možda frontmen Blaine ima pokoju kilu previše te da mu je nastup donekle izgubio intenzitet, ali su čvrstoća zvuka i žestina i dalje tu. Bend i dalje zrači onom garažnom atmosferom ispunjenom očitom seksualnošću sa otvorenom pozivom na konzumiranje viskija i svim mogućih opijata. Također treba pohvaliti i gitaristicu Ruyter Suys čija je izvedba za ovu vrste glazbe bila jednostavno fantastična. Sve u svemu, NASHVILLE PUSSY su pokazali da još uvijek mogu zapaliti masu koja se ne sastoji isključivo od njihovih fanova i da gotovo nije bitno radi li se o klubu u nekoj zabiti ili glavnoj pozornici HELLFEST-a. Osobno mi je na set-listi nedostajala ‘Come on, Come on’, ali to su već sitnice.

Na ‘Warzone’ pozornici prvi odgledani bend bili su ALL PIGS MUST DIE. Ovaj sastav me dosta zanimao iz razloga što je to drugi projekt bubnjara CONVERGE-a, Bena Kollera. Sviraju nešto između post HC i metala. Njihov prvi nastup na HELLFEST popratilo je, moram priznati, dosta ljudi a rekao bih da su i sami bili dosta iznenađeni sa ‘količinom’ zainteresiranih. Zvukovno su dosta orijentirani na švedsku školu pri tom misleći na stari ENTOMBED i DISMEMBER što je bilo dosta izraženo kod bržih dionica. Psihodelični dijelovi su prevladali, ima ih više nego li bržih, što je na kraju rezultiralo manjem ‘movingu’ u publici…

SOLEFALD su pružili poprilično upečatljiv nastup. Podosta bendova koriste avangardni pridjev, no Norvežani su zorno pokazali što zapravo ta definicija doista znači. Nastup je započet tako što je slikar (zaboravih mu ime) odjeven u stilu s kraja (valjda) 19. stoljeća započeo crtati na platnu, a djelo je završio zajedno sa krajem koncerta. Frontmen je odskakao od uniformiranoga ostatka benda očito se oslanjajući na japansku filozofiju života. Moram priznati da je prošlo dobrih desetak godina otkada sam pratio ovaj bend, no usprkos žanrovskim mijenama više je nego očito da su zadržali prvotnu ideju eksperimentiranja. Izvedba je bila jako dobra, bend upečatljiv, no nažalost od prije spomenuti zvuk nije bio na razini festivala. Nedostajalo je tu dosta sitnih detalja sa jedne strane, dok je s druge zvuk ponekad ponirao u kakofoniju. No nekako sam uvjeren da su publici preostaloj do kraja nastupa SOLEFALD prenijeli cijelu glazbenu zamisao.

HF Ambient 2 2016.Iako sam ANTHRAX prethodno gledao u Zagrebu i Beču zanimalo me što mogu ponuditi na HELLFEST-u. Prošlogodišnji nastup su otkazali no na ovogodišnjem su imali više razloga da im nastup uspije tj. da ne bude monoton kao u fazi snimanja albuma kada sviraju  samo svoje provjerene klasike jerbo su nedavno objavili novi studijski album. ANTHRAX su odradili vrlo energičan nastup sa dosta spontanosti posebice od strane Belladone. Charlie Benante se vratio za bubnjeve što je uvelike uljepšalo nastup te su opet izgledali kao bend a ne kao krnji sastav. Set listom nisu odstupali od prethodnih koncerata ali spontanosti i trenutna inspiracija tj. zajebancija Joey-a napravila je ANTHRAX-ov koncert još zabavnijim. Joey Belladona još jednom je dokazao odličnu ulogu  frontmena, a za vrijeme pjesme ‘Breathing Lightning’ (pre)uzeo je kameru od kamermana na pozornici i u isto vrijeme pjevao s njom na ramenu. Na pjesmi ‘Indians’, koja je na ANTHRAX-ovom repertoaru bila zadnja, Joey nosi indijansku perjanicu no ovog puta ju je dobio, bolje reći uzeo iz publike i time nabacio smiješak na lice fanu od kojeg ju je uzeo. Na istoj pjesmi na drugom sporijem dijelu na trenutak se činilo da su se pogubili ali to je sve bilo inscenirano da bi još malo potaknuli publiku na skakanje za kraj… sve u svemu jako dobar koncert…

VISION OF DISORDER su dobrano protresli ‘Warzone’ pozornicu. Zvuk je bio zaista dobar, bend jako dobro uigran, a publika u prvim redovima gotovo nije prestajala sa hardcore divljanjem. Dečki su uspjeli zadržati usijanu atmosferu i napraviti pravu hardcore feštu. Muzički i izvedbeno su bili odlični, no moram priznati da me pomalo zasmetala statičnost benda. Osim izvrsnog frontemena koji se je ponašao kako i dolikuje HC nastupu, ostatak benda je dosta vremena izgledao poprilično nezainteresirano. OK, gitarist bi poskočio tu i tamo, ali nekako mi se čini da nisu svi podjednako ‘predani’. No veliki dio publike je imao skroz drugačiji stav pa zapravo i to govori koliko utisci mogu biti podijeljeni.

SACRED REICH još uvijek egzistiraju kao bend koji zapravo i nije aktivan nego imaju nastupe u povremenim prilikama. Nekome to može biti čudno, no eto meni ima poprilično smisla. Niti su zajahali vjetar reunion/revival-a, niti na silu snimaju nove albume, nego eto zasviraju kada to njima odgovara. Čisto sumnjam da sporadičnim nastupima zarađuju basnoslovne novce, a opet se vidi na članovima da jednostavno guštaju. Otvorili su žestoko sa ‘American Way’ na koji je publika reagirala zaista sjajno. Problem sa zvukom na ‘Altar’ pozornici je i dalje bio prisutan što se očitovalo u ‘prebasiranom’ zvuku, no mora se priznati da se između gušenja bas-bubnjem ostatak benda čuo koliko toliko dobro. Bend je, kao što sam napomenuo, počeo sjajno, no možda odabir nije bio baš mudro složen pa je zbog stvari sa ‘Heal’ albuma došlo do splašnjavanja nabrijanosti. Mislim, pohvalno je što bend proširuje repertoar, ali u suženoj festivalskoj satnici nekako mi to baš i nema odviše smisla. Isto mi je palo na pamet i sa izvođenjem obrade ‘War Pigs’ ali ju je publika prihvatila poprilično entuzijastično. Pred kraj su izvedene ‘Who’s to Blame’, ‘Independent’ i ‘Surf Nicaragua’ pa je cijeli događaj završio ekstatično i onako oldschoolerski, a činilo se da su i bend i posjetitelji ostali prezadovoljni.

HF Ambient 3 2016Nešto više od sat vremena kasnije na istu pozornicu su izašli OVERKILL te je već za vrijeme uvoda sve odisalo eksplozivnom spektakularnošću. Nažalost, ista je jednostavno izostala. Ne znam je li se radilo o tehničkim problemima ili nesposobnosti nekoga za miks-pultom, no OVERKILL su zvučali u potpunosti izmasakrirano. Zapravo, činilo se kao da je netko namjestio zvuk za DJ-set tako da se dio bubnjeva čuo fantastično jasno, ali preglasno te je vokal bio skroz u redu. No sve ostalo gotovo da nije bilo razumljivo ili je zvučalo kao konstantna buka u kojoj se jedva mogao odvojiti zvuk D.D.-jevog basa od gitara, dok se međusobni ‘rad’ gitara mogao razlučiti tek uz naprezanje. Prava šteta, jer je rasvjeta bila odlična, a klasični elementi OVERKILL-a bili su odlično naslonjeni na prebogatu festivalsku infrastrukturu. Bend je bio stvarno oduševljen, a publika je reagirala gotovo nevjerojatno. Čak je u jednom trenutku napravljen crowd-surf u invalidskim kolicima što je dovelo do ekstaze i benda i mase ispred njega. Bobby je ostao pozitivno zatečen napomenuvši kako u cijeloj karijeri to nije doživio, zahvalio se svima te cijeli događaj pretvorio u fantastičnu spontanu najavu za ‘Ironbound’. Set-lista je bila podređena festivalskom nastupu, ali je zato bila odlična. Klasičnom odjavom/obradom ‘Fuck You’ koncert je završio ekstatično, a da je za miks-pultom bio netko spretniji vjerojatno bih, nakon više niti sam ne znam koliko ogledanih koncerata, ovo proglasio jednim od najboljih nastupa. Ipak, zbog problema sa zvukom pamtit ću ovaj nastup sa određenom gorčinom.

RAMMSTEIN su, kako se čini, ispali zvijezde festivala. Za vrijeme njihovog nastupa stvorila se je neopisiva gužva (barem u odnosu na druge grupacije koje smo odgledali) koja se proširila gotovo do dijela druge glavne pozornice. Otvaranje je bilo pojačano (na svu sreću) umjerenim korištenjem HELLFEST-ovog vatrometa, a nastup bi se mogao opisati kao jednostavno sjajan. Baš kao i na nedavno odgledanom bečkom nastupu, RAMMSTEIN su se pokazali u odličnom svijetlu, a nekako mi se čini da frontmen Till sve više naginje kabaretskom gestama što samo pojačava ionako snažan dojam. Ne mogu ne usporediti austrijski i francuski nastup i pritom ne spomenuti da je produkcija u Clissonu bila daleko bogatija. Za početak, za vrijeme ‘Ich Tu Dir Weh’ je bila ubačena scena sa kadom i klavijaturistom, dok je završna ‘Engel’ sadržavala malo drugačiju instalaciju Tilla u obliku anđela koja je u Beču također u potpunosti izostala. Isto tako valja napomenuti da je reakcija publike u trenutku zadnjeg dijela ‘Zerstören’ u kojoj se frontmen ‘raznese’ eksplozivom skrivenim ispod kaputa dočekana s ovacijama. Imajući u vidu da je barem 95% publike francuskog državljanstva, moramo pohvaliti bend zbog hrabrosti, a publiku zbog suočavanju sa, nažalost, svima poznatim problemima. Umjesto ‘Ohne Dich’ u austrijskom izdanju ubačena je ‘Amerika’ koja najviše razgalila publiku. Ukratko, RAMMSTEIN su ostavili jednak dojam kao i nakon bečkog nastupa. ‘Europska’ pauza im je očito trebala, što se očituje u kvaliteti njihovog nastupa, a izgleda da su ih se i fanovi podosta uželjeli. Čini mi se da bend doživljava nekakvu novu renesansu i ako opet ne zaglibe u ispodprosječne hitoidne albume možda opet dosegnu kvalitativne vrhunce sa početka karijere. U svakom slučaju nastup je bio fascinantan, kako zvukovno tako i vizualno i pritom ne mislim na pirotehniku.

HF Ambient 4 2016SUNN O)) uvijek plijene pozornost iz razloga što se ne zna što očekivati od nastupa i zbog primamljive količine decibela koju se jedino i realno može osjetiti i doživjeti na njihovim koncertima. Njihovi koncert su uvijek nazovimo ih posebni pa je tako i ovaj na HELLFEST-u bio doista vrijedan za doživjeti ga kao potpuno razbacivanje decibela i nadglasavanje s ostalim pozornicama. U svoje redove su kao ‘live’ člana uvrstili Steve Moorea zaduženog za elektroniku i sampliranje. Teatralnost nije izostala za što je zaslužan vokal Attila. Uz sve neartikulirane zvukove koje je proizvodio tijekom glasnijih i nešto tiših gitarskih dionica pred kraj koncerta odjenuo je plašt uz koji je predviđena manja konstrukcija sa laserima koja se stavlja na glavu podsjećajući na vanzemaljca. Prvih petnaestak minuta nastupa publika se, ajmo reći, navikla na glasnoću koju su SUNN O)) izbacivali iz pojačala i razglasa nakon čega je uslijedilo novo pojačanje zvuka koje je rezultiralo novim napadom na uši ali i cijelo tijelo tresući se još jače. Ništa drugo nego posebno, te ‘SICK & EXTREME’!!!!

Debitantski koncert ABBATH-a na HELLFEST-u obilježile su tehničke poteškoće  što je s druge strane skratilo njegov nastup. Zadnji put Abbath je na HELLFEST-u nastupao kao član IMMORTAL-a i to 2013. godine, no i ovaj put neke od pjesama bile su nezaobilazne. Boljeg zvuka nego li prethodnici na ‘Temple’ pozornici, još uvijek nedovoljno jasnog i čistog, ABBATH zaslužuje puno bolji, no izgleda da je zvuk prvog dana bio veliki problem festivala općenito. ABBATH-ov nastup me, koliko razveselio toliko i razočarao jer s jedne strane nastupao je bend s četiri člana što se nije moglo vidjeti u veljači na ‘Europa Blasphemia’ turneji, dok s druge strane Abbath je bio vidno pijan te se u nekoliko navrata dobrano isfulavao na akustičnim/ clean dionicama tako da nije bilo ni malo kredita za progledavanje kroz prste. Svoje stanje je htio prikriti naglašavajući tehničke poteškoće kojih je doista bilo no ne dovoljno da koncert bude ili ispadne bolji no što bi je ispao…

HF 2016 report day 2

Njemačke MANTAR smo doslovce ‘otkrili’ kada su prije dva tjedna nastupali kao jedna od predgrupa KREATOR-u u Budimpešti. Tada smo ih vidjeli u klupskom izdanju na pozornici ne većoj od 20m2, a sada su nastupali na velikom ‘Valley’-u. Moram priznati da sam ostao iznenađen odazivom publike, a čini se da je ista stvar pogodila i sam bend. Ispred sebe su imali barem 3-4.000 ljudi i usprkos svoj širini prostornog nastupa, dvojac je i dalje bio okrenut jedan prema drugome, a bubnjevi su se nalazi na desnoj strani zaokrenuti za 90 stupnjeva udesno od uobičajenog položaja. Zvuk je bio odličan, a bend kao i zadnji put jednako intenzivan, uvjerljiv i eksplozivan. Na velikom ‘razglasu’ se dalo uočiti da usprkos prljavijem sludgerskom zvuku u osnovi stoji rockerski takoreći groovy prizvuk što je samo produbilo dojam cjelokupnog izraza. Duo funkcionira jednostavno izvrsno i zapravo ih je pravo zadovoljstvo gledati kako funkcioniraju uživo i muzički prate jedan drugoga ovisno o dionicima koje nekada vodi i međusobno raspoloženje. U svakom slučaju, nastup je bio ponovno odličan i zaista ne ostaje ništa drugo nego da, ukoliko se negdje pruži prilika za uhvatiti MANTAR, svakako to i učinite. Zasigurno nećete požaliti. Zapravo, utisak će biti u potpunosti suprotan.

Legendarni DISCHARGE su pokazali da ne samo da nisu za otpis, već da i dalje rasturaju. OK, vjerojatno novi vokal možda i nema nekakvo ‘opravdanje’, ali mora se priznati da je ‘mladac’ jednostavno izvrstan. Ne samo da dobro zvuči, već na pozornici ima ‘stav’ koji podjednako priziva zlatne dane punk/corea i isijava prgavu aroganciju, da ne napišem kurčevitost. Uživo energiju prenose bez ikakvih problema tako da je veliki dio mase na ‘Warzone’ pozornici izgorijevao sa samim bendom. Imajući u vidu da je velika većina repertoara bila koncentrirana na ‘Hear Nothing…’ mosh/circle pitovi nisu prestajali, a imao sam dojam da postaju i sve intenzivniji. Zvuk je bio odličan i kvalitetan te je produkcijski daleko odskakao od najhvaljenijih radova. Iz tih su razloga zvučali i nešto više ‘metalizirano’. Što reći nego da legende i dalje čak i u ovoj postavi opravdavaju svoj status. Meni se nastup činio nekako prekratak, ali treba naglasiti da se radilo o 50-minutnoj festivalskoj satnici.

Za nešto manje od pola sata na istoj pozornici nastupile su još jedne punk legende U.K. SUBS. Iako frontmen Charlie gazi sedamdesetu mora se priznati da je još uvijek vitalan kako držanjem tako i vokalom. Ostatak benda je isto tako bio na razini, a novost je da ih je napustio gitarist Jet. S obzirom da se to dogodilo (koliko sam shvatio) prije manje od mjesec dana, pronađena je zaista adekvatna zamjena. Set-lista je bila ziheraška, bolje napisati ‘best-of’, a izvedena je i jedna stvar s novoga albuma. U pedesetak minuta ugurano je nešto više od petnaestak stvari i zapravo je prevladavala jedna pozitivna i pomalo nostalgična atmosfera koja je dosegla vrhunac izvođenjem ‘C.I.D.’ i ‘Warhead’.

WITH THE DEAD je novi bend Leeja Doriana, a zanimljivo je da se na basu nalazi njegov kolega iz CATHEDRAL-a Leo Smee. Bubnjar je bivši BOLT THROWER-ov Alex Thomas dok je ulogu gitarista preuzeo Tim Bagshaw koji je svojevremeno bio član ELECTRIC WIZARD-a. Usprkos svemu navedenome, ‘supergrupa’ nema nimalo pitak zvuk, zapravo se radi o sporom doomu zaprljanom pokojim sludgerskim izletom. Naravno, šarmantnosti pridonosi nadaleko poznati stil i glas Leeja Doriana, no izostavljena je (kako bi se možda moglo očekivati) bilo kakva primjesa groovy/rocka. Jednostavno, bend šiba jednu sporu verziju dooma koja je svu svoju puninu izbacila na odličnom razglasu ‘Valley’ pozornice. Bend je svirao isključivo autorske stvari sa prvijenca i zapravo mi je bilo drago da nisu kupovali pozornost, recimo, pokojom stvari CATHEDRAL-a (iako moram priznati da sam veliki fan istih). Ovako smo dobili prikaz jednog novog benda sa odličnim pedigreom. Što se mene tiče, mogu izreći same pohvale.

Gledajući ovogodišnji ‘line-up’ nisam si mogao objasniti gdje i kako bi se JOE SATRIANI uklopio u HELLFEST iako ga uvijek želim pogledati kada svraća do regije ili nastupa na sličnim festivalima. Joe nije dobio dugačku satnicu niti je bio pozicioniran kao jedan od ‘headlinera’ što mi je poticalo sumnju u njegov nastup. No, Satrianiu, pozitivcu kakav je i ostaloj trojici pratećih glazbenika 60-ak minuta bilo je sasvim dovoljno za prvo predstavljanje na HELLFEST-u. Moram priznati da sam očekivao ziherašku setlistu kao i lošiji zvuk s obzirom da se radi o metal festivalu ali i vrlo zahtjevnom glazbeniku kojem treba više vremena za dobivanje željenog zvuka. Ispalo je totalno suprotno po pitanju setliste s time da je ipak svirao četiri nezaobilazna hita, ‘Flying in a Blue Dream’, Always With Me…’, ‘Satch Boogie’ te Surfing With An Alien’. Preostale pjesme na repertoaru su me totalno ugodno iznenadile svirajući aranžmane s novog albuma ali i najnovijeg datuma. Po pitanju zvuka vrijedi isto što u prijevodu znači da je do 80% uspio dobiti željeni zvuk barem što se tiče razglasa. Drugim riječima, JOE SATRIANI se odlično uklopio i pružio jedan pravi gitaristički koncert…

Na istoj sam pozornici gledao GOATSNAKE koji su bili jednostavno fantastični. Bend je iskoristio svu infrastrukturu ‘Valley’ pozornice te pružio odličan zvučni udar ispunjen rockerskom zvukom i opijatskom atmosferom 70-tih provučenom kroz stonerski izričaj. U jednom trenutku mi se učinilo da članovi izgledaju kao pravi ‘anti-bend’ kojemu pojava na pozornici ne znači ništa, već su skroz okrenuti interpretaciji i glazbi koju izvode. Tu je svakako prednjačio Peter koji je sa pomalo neobičnom bojom glasa, odličnom interpretacijom i sviranjem usne harmonike s lakoćom prizivao neka skroz druga vremena i okruženja. Bilo je to stvarno upečatljivo iskustvo.

TERROROIZER su također imali debitantski nastup na HELLFEST-u. S objavljena tri studijska albuma naglasak je bio na naravno na prvom, legendarnom albumu ‘World Downfall’ objavljenog davne 1989. godine. Iako najslavniji i naveliko respektiran album nije sviran u cijelosti kako je bilo najavljivano ubacili i koju noviju stvar. Koncert je bio odrađen vrlo brzo bez previše priče i pauza između pjesama uz naravno zahvale i izražavanje časti svirajući na HELLFEST-u. Zvuk bijaše vrlo dobro podešen s tim da je gitara mogla biti malo glasnija no što je bila. Odrješito i čvrsto!!!!

TWISTED SISTER se nalaze na oproštajnoj turneju čiji je moto ‘Fourty And Fuck It’. Moram priznati da sam prije dvije godine ostao zatečen nastupom istih jer su ispali sve ono što zapravo nisam očekivao. Baš kao i tada, i na glavnoj pozornici HELLFEST-a su se pokazali kao vrhunski i energični bend koji posjeduje sve epitete negdašnjih velikana te im je uloga jednih od headlinera pristajala više nego dobro. Iako pozornica nije imala nikakve posebne dodatke, sva rasvjeta glavne pozornice je inteligentno iskorištena te je u kombinaciji sa odličnom izvedbom sve odisalo popriličnom spektakularnošću. Nastup su otvorili sa ‘What You Don’t Know’ i jednostavno su i bez problema ‘zapalili’ nekoliko desetaka tisuća ljudi. Iz tih razloga je i naredna ‘The Kids Are Back’ dočekana gotovo ekstatično, a Dee Snider se opet nametnuo kao zaista vrhunski frontmen. Usprkos godinama, isti i dalje izvodi grlene dionice bez problema, divlja po pozornici, šarmantan je i karizmatičan te je ujedno i veliki zabavljač. Kao što je već poznato, preminulog A. J. Peroa je zamijenio Mike Portnoy i zapravo ga je bilo zabavno gledati kako bubnja (za njega) vrlo jednostavno dionice i kako si na trenutke nije mogao ‘pomoći’ pa je pri krajevima stvari znao ‘obraditi’ cijeli set bubnjeva. Ostatak benda je bio na isto takvoj razini i zapravo je cijeli nastup pretvoren u bujicu pozitivne atmosfere u kojoj su podjednako uživali i bend i publika. Jay Jay je kao uvod u stvar ‘We’re Not Gonna Take It’ spomenuo terorističke događaje u Francuskoj, Belgiji te Americi i baš kada sam pomislio da ćemo dobiti američku lekciju o ‘slobodnom svijetu’, ostao sam pomalo zatečen porukom kako pozitivnim stavom možemo riješiti sve. Nakon toga je nastala prava euforija, a navedena stvar je dvaput prekidana radi ‘sing-along’ dijelova. Kao što napisah, atmosfera je bila odlična, a meni je prošlo kroz glavu da smo zaista ‘daleko dogurali’ kada nam TWISTED SISTER sa jednom potpuno benignom stvari dijele poruke i pritom su zaista u pravu. Izbor stvari je bio više-manje u best-of stilu podosta oslonjenom na ‘Stay Hungry’, no našlo se tu i poneko iznenađenje poput ‘Destroyer’-a i ‘Shoot ‘Em Down’ za vrijeme koje je na gitari gostovao Phil Campbell, a isti je ‘iskorišten’ u narednoj MOTÖRHEAD-ovoj obradi ‘Born to Raise Hell’. Zadnjom ‘S.M.F.’ u kombinaciji s logom benda na kojem su se upalile omanje vatre, koncert je završio u atmosferi kakvu je bend valjda imao na najvećim pozornicama u vrhuncima karijere. Pritom mi je palo na pamet kako su otišli još jedni od velikih, a da već dugo vremena nema primjerenih ‘novih snaga’ koje bi mogle uskočiti na njihovo mjesto ili pak zamijeniti neke druge koji su već godinama na zalasku. Što se pak TWISTED SISTER-a tiče, htjeli to priznati ili ne, ispali su kao jedan od vrhunaca festivala.

Nakon toga je uslijedila kraća stanka na svim pozornicama te je napravljen veliki nenajavljeni hommage Lemmyu. Na velikim ekranima su se vrtjele slike, isječci iz intervjua, puštane su cijele stvari MOTÖRHEAD-a, a zatim je uslijedio veliki vatromet te je u jednom trenutna u zraku pisalo Lemmy. Ono što je za svaku pohvalu jest da je sve to ispalo bez ikakve patetike, više kao proslava ‘velikana’ i jedan veliki tulum.

Te večeri ‘Warzone’ pozornicu je zatvorio projekt GUTTERDÄMMERUNG. Kao što je, vjerujem, svima poznato, radi se o projekciji filma sa alegorijskom pričom o gitari kao đavoljem instrumentu u kojoj se pojavljuju sve poznate njuške kako metala, tako i nešto avangardnije rock-scene. Mislio sam da će film biti bez veze, no zapravo me kadrovima i crno-bijelom tehnikom podsjetio na neke Lyncheve vizije. Film prati izvedba benda koji se nalazi iza platna, ali se članovi naziru što je ispalo onako baš fora. Ono što možda nije za pohvalu je izbor pjevača koji po meni ima dobar glas, ali potpuno krivu boju što se moglo osjetiti u izvedbi nekih klasika. Henry Rollins ima ulogu fanatičnog svećenika koji se pojavljuje na pozornici i nekako sam ostao razočaran jer se je radilo mahom samo o naracijama, odnosno popunjavanju dijaloga iz filma. Kao zaključak se može reći da se ipak radi o zanimljivom i donekle pogođenom projektu, no nekako mislim da bi sve bolje izgledalo da se radilo o ‘zvučnom’ filmu pomiješanom sa mimikom silueta ispod platna. No u svakom slučaju, radi se o nečemu novome.

HF 2016 report day 3

THE SKULL je mahom oformljen na ostacima TROUBLE-a, a kako se čini, problemi sa postavom i odnosima ih prate i u sadašnjoj formaciji. Tako se sada na bubnjevima nalazi Sean Saley (ex-PENTAGRAM), a  na gitarama članovi WITCH MOUNTAIN-a i SACRED DOWN-a. No ionako to baš nije previše važno jer se sve vrti oko idejnog pokretača Erica Wagnera. Bend svira nešto autorskih stvari sa jedinog albuma, a podosta se oslanjaju i na katalog TROUBLE-a. Zvuk je ponovo bio odličan, a atmosfera rockerska i, kako bih rekao, podosta opuštena. Bend je set-listom i izvedbom više pretezao na stranu 70-tih i sporiji zvuk, no nije gubio na intenzitetu. Iz tih razloga ukupni dojam je više nalikovao ‘napušenom’ koncertu 70-tih doli nešto lakšem proto-doom zvuku. Za to je svakako bio zaslužen i frontmen Eric koji se je za vrijeme neizvođenja svojih dionica šetao po pozornici, gestikulirao sa prvim redovima ili nonšalantno pušio. Iako bend zasada jaše na starim ostacima, moram priznati da će biti zanimljivo vidjeti kamo će se (i hoće li se uopće) kretati te hoće li članstvo ostati stabilno. Osobno, usprkos stilu, koncert je ispao nekako osvježavajuć, zabavan i popraćen dobrom glazbom.

Donekle mlađi bend POWER TRIP su na ‘Warzone’ pozornici isporučili veliku dozu thrash/crossovera. Dečki su nevjerojatno uigrani i uživljeni u izvedbu i sa lakoćom prenose energiju u publiku. Izvedba je takoreći bila vrhunska i kao što sam napomenuo, očito je da svakim nastupom daju sve od sebe. Iako su postojali konstantni pitovi, ipak se je stekao dojam da publika nije baš upoznata s njihovim radom, a i nešto slabija posjećenost nije bila na njihovoj strani. Ipak, tehnički i izvedbeno, POWER TRIP su se pokazali u odličnom svijetlu prelazeći preko svih negativnosti i hineći da sviraju pred hordom najodanijih fanova. U svakom slučaju, palac gore.

HF Ambient 5 2016.Još jedni debitanti koji su nastupali na ‘Warzone’ pozornici bili su legendarni brazilski HC/punkeri RATOS DE PORAO. Ono što mi se kod njih najviše sviđa jest točnost. Na pozornicu su došli nekoliko minuta ranije kako bi se pripremili tj. zagrijali za nastup kojeg su započeli točno u minutu, a završili koju minutu kasnije od predviđenog. Drugim riječima nema švercanja, kupovanja vremena i sličnih sranja već čista, iskrena, sirova svirka, ono što RATOS DE PORAO i jesu. Nastup su obilježili ‘circle pitovI’ gotovo na svakoj pjesmi. Izgleda da su ove godine RATOS DE PORAO odlučili svirati ‘Anarkophobia’ album u cijelosti pa tako ni nastup na HELLFEST-u nije bio izuzetak plus nekolicinu klasika poput ‘Crucificados pela sistema’ i sličnih. I ovaj, kao i sve prethodne RATOS DE PORAO  nastupe koje sam gledao pamtit ću kao odlične jer stvarno i jesu bili…

Problemi sa zvukom spominjani prvog dana su kasnije otklonjeni pa su bendovi na ‘spornim’ pozornicama zvučali fantastično. Jedni od njih su svakako bili i poljska MGŁA koji su s jedne strane stvorili pravu black metal atmosferu dok je s druge strane sjajan razglas podvukao odličan rad gitara i za žanr pomalo netipičan način sviranja. Umjesto corpsepainta članovi su bili jednostavno odjeveni u crno sa navučenim kapuljačama i potpuno prekrivenim licima. Ta doza uniformirane anonimnosti je samo podvukla materijal koji su izvodili i produbila atmosferu. Kao što rekoh, bend je zaista usviran i zapravo su na neki ‘noviji’ način prizvali najbolje dane (uvjetno napisano) kraja drugoga vala black metala.

Ovo mi je bio drugi odgledani koncert SLAYER-a na HELLFEST-u, a treći na ‘Repentless’ europskoj turneji u zadnja tri tjedna i odmah ga moram opisati kao prosječan. Zvuk je bio jedan od čimbenika koji je dosta toga pokvario te promijenio tok događanja. ‘Zasluge’ se mogu pripisati prejako podešenom bas bubnju ali i bas gitari. Gitare su se čule relativno OK s tim da je Holtova bila nešto tiša u odnosu na zagrebački i bečki koncert. Ipak je gitarski duo kud-i-kamo  najaktivniji dio benda no nekako su mi ostavili dojam odrađivanja u odnosu na nastup od prije dvije godine. Ni SLAYER, poput ANTHRAX-a, nisu izuzetak po pitanju setliste, ali u 60 minuta plus koja više uspjeli su ‘ugurati’ sve bitno s naglaskom na pjesme zadnjeg albuma. SLAYER mi se čine kao da love posljednji vlak, kao da znaju da je kraj blizu pa sviraju što više mogu i sa namjerom ‘uzmi što se uzeti da’…

Jednostavno rečeno, TAAKE su bili izvrsni. Baš kao i na MGŁA-i zvuk je bio toliko dobar da me kvalitetom podsjetio na neke druge stilski različite bendove koji skoro uspijevaju dobiti zvuk studijske kvalitete. Ono što se mora priznati jest da su usprkos muzičkom izričaju TAAKE pomalo netipičan bend za black metal. Umjesto (za ovaj žanr) klasične uštogljenosti, članovi su na pozornici sve prije negoli statični, a za dodatnu količinu energije je svakako zaslužan i pomalo prgav frontmen. Publika je reagiralo jednako dobro, a u konačnici smo dobili pomalo drugačiji black metal kojega se bez ikakvog sustezanja i sa potpunim pravom može okarakterizirati kao ‘true’.

HF Ambient 6 2016Već iz samog pogleda na pozornicu se dalo naslutiti da MEGADETH žele povratiti stare dane ‘ponosa i slave’. Scenografija je bila izvrsna, a sastojala se od (hajdemo to tako napisati) privida hangara/skladišta opasnih tvari koji je na sredini bilo ‘otvoren’ zbog mjesta za bubnjeve. Sa obje strane instalacije bila su postavljena po dva ekrana sa izvrsno ukomponiranim projekcijama. Rasvjeta je odlično obasjavala samu ‘kapsulu’ podosta se oslanjajući na ‘podno’ svijetlo. Bend je počeo sa ‘Hangar 18’, zvuk na početku je bio blago rečeno čudan, no ubrzo je sve sjelo na svoje mjesto. Osim nažalost najvažnije karike, Davea Mustainea, koji se je držao ne kao uzvišena primadona, već kao pravi seronja. Za početak, izgledao kao da mu se uopće ne da biti na pozornici, već koncert doslovno odrađuje i pritom umire od dosade. Vokalno nije zvučao ništa bolje, većinu stvari je ‘pjevao’ u pola glasa i bez ikakvog šusa. Na mjestu live bubnjara se je našao Dirk Verbueren koji se s obzirom na zaista ‘zeznuti’ materijal jako jako dobro snašao u toj ulozi. Možda nije djelovao najsigurnije i skroz opušteno, ali tehnički je sve bio na visini zadatka. ‘Novi’ gitarist je isto tako zvučao vrlo dobro, no nekako mi se činilo da je kod nekih solo-dionica nametnuo neki svoj stil. Znači, bile su ispunjenje sve predispozicije za sjajan koncert (uključujući i stvarno dobro posloženu set-listu sa možda neobičnim iznenađenjima poput dvije stvari sa ‘Cryptic Writingsa’), no vrli frontmen se je ponašao kao da svira u svom dvorištu, a ne na HELLFEST-u. Zasmetala me je i hinjena spontanost poput ukrštavanja gitara ili zauzimanja ‘jamming’ poza kada se jednostavno osjetilo da sve to nekako namješteno. No velim, i to bi se dalo nekako progutati da je Dave barem zvučao dobro, no jednostavno je bio loš. Baš bez veze.

BLACK SABABTH se kao i TWISTED SISTER nalaze na oproštajnoj turneji, a ovaj put je to navodno i za ozbiljno. U usporedbi sa koncertom odgledanim prije dvije godine, pomalo sam ostao zatečen gotovo identičnim izborom stvari (hajde dobro, ubačena je ‘After Forever’, ali nije odsvirana niti jedna sa zadnjeg albuma). Bend je iza sebe i dalje imao projekcije, ali se ovaj put u većini slučaja radilo o prijenosu koncerta. No slika je propuštena kroz filtere i efekte koji vizualiziraju 70-te mahom u stilu kada se htjelo prikazati LSD-halucinacije. U svakom slučaju, taj dio je bio poprilično dobro osmišljen i idejni tvorac zaslužuje svaku pohvalu. Kao i zadnji put, očekivao sam da će Ozzy brljaviti, no dionice je izveo stvarno dobro. Jedino mi nije jasno kako je nakon bubnjarskog soloa (nadovezanog iz ‘Rat Salad’-a), dakle nakon dosta velike pauze, uspio baš ono zeznuti ‘Iron Man’. Ostatak benda je zvučao zaista dobro, no moram priznati da me je opet pomalo zasmetalo Clufetosovo bubnjanje koje je bilo tehnički besprijekorno, ali nekako bez duše i ‘onog’ zvuka. S obzirom da se radilo o glavnoj pozornici, zvuk je bio mahom dobar, no stvarno mi je neobjašnjivo kako je tehničarima promaknuo zvuk Geezerovog basa. I inače Geezer u SABBATH-ima ulogu daleko veću od puke bas pratnje, no za vrijeme cijelog nastupa zvuk koji je dolazio s desne strane pozornice imao je efekt ‘probijanja’ i prizvuka loše distorzije. Za ovakav bend mi se to čini kao baš oveći propust. Istina jest da je kasnije jedan dio spektra bas gitare bivao ‘odsječen’, no problem se i dalje nazirao. Usprkos svemu navedenom, BLACK SABBATH su stvorili zaista odličnu atmosferu koja je kulminirala za vrijeme završne ‘Paranoid’. Čini se kako je svima postalo jasno da se doista radi o zadnjoj turneji pa su ih tako i pozdravili. Realno gledano, da nije SABBATH-a vjerojatno ne bi postojala niti većina bendova koji su prodefilirali festivalom. Bio je to zaista impresivan oproštaj, no nekako mi se činilo da su mogli uvrstiti barem još koju stvar u repertoar, a skromnog sam mišljenja da nije u redu da odjavnu turneju završe bez Billa Warda. No imajući u vidu što su članovi sve proživjeli, prava je sreća vidjeti ih u tri četvrtine originalnom sastavu.

DEICIDE su u par navrata već trebali nastupati na HELLFEST-u no izgleda da je 2016.godina bila ona prava i to na obostrano zadovoljstvo. Fanovi su dobili DEICIDE u pravom svjetlu s puno pjesama, točnije 16 odsviranih, a DEICIDE su dali vrlo dobar i moćan koncert. Što očekivati od DEICIDE koncerta? U principu ne previše, ali ovakav DEICIDE je gušt gledati. Napravili su presjek karijere dotaknuvši se ranijih aranžmana ali i novog albuma. Raspoloženost cijelog benda bila je koliko začuđujuća toliko i odlično prihvaćena od publike. Benton zna biti dosta statičan s obzirom kakav zadatak ima, no na HELLFEST-u se ponašao kao da je 20 godina mlađi. Ni Jack Owen nije bio izuzetak, a svojim gegovima pokazivao je da mu je veliko zadovoljstvo svirati pred toliko ljudi. Jako mi se dojmio početak koncerta. Prve četiri pjesme, svirane u cijelosti, nadovezali su jednu za drugom bez ikakve stanke/pauze i time dobili željenu euforiju odmah na početku. Opet, malo priče-više svirke je ono čemu teži svaki fan, a spontanost je bila Bentonova vrlina na njihovom premijernom koncertu, kao i moćan, brutalan zvuk koji DEICIDE na svojim koncertima nema. Upravo zvuk je bio taj faktor koji me je vrlo ugodno iznenadio, jer DEICIDE su zvučali ‘nadnaravno’. Brzo sam se ufurao i prihvatio taj zvuk pod normalno. Svaka čast za nastup jer milina je gledati bend koji sa dosta boljim zvukom i osvjetljenjem, kojeg DEICIDE baš i ne koriste na svojim turnejama, izgleda kud-i-kamo jako i moćno.

Festival je na drugoj glavnoj pozornici zatvorio KING DIAMOND koji je bio jednostavno fantastičan. Bend je također bio za samu pohvalu vješto kombinirajući vrhunsku izvedbu sa ‘dodijeljenim ulogama’ i stavom negdašnjih metalnih gospodara pozornice. Nakon uvoda sa albuma ‘Them’ i otvarajuće ‘Welcome Home’ uslijedile su po jedna stvar sa ništa manje odličnih ‘Conspiracy’, ‘The Eye’ i ‘Fatal Portrait’. Nakon toga je atmosfera dodatno podgrijana sa dvije stvari od MERCYFUL FATE-a od kojih je ‘Come to The Sabbath’ dočekana takoreći ekstatično. No prava poslastica za sve fanove je uslijedila kompletnim izvođenjem albuma ‘Abigail’. Zvuk je bio odličan, možda sa malo prejakim basevima, no kako spomenuti album pati od ne baš sjajne produkcije, bio je prvi užitak čuti ga u ovakvoj izvedbi uživo. Diamond teže dionice izvodi dosta dobro, no tu podosta pomaže i prateća pjevačica koja ponekad (kao se čini) podebljava najviše falsete. Scenografija je očito planirana do samog detalja i zaista je bila efektna. Predsoblje kuće sa dvama stepeništima i ulazima u imaginarne sobe je i dalje tu, no dodani su neki detalji poput promijene platna koja pokrivaju ostatak pozornice. Bez nekih posebnih efekata cijeli je nastup zamišljen kao predstava u kojoj sudjeluje plesačica koja mimikom priča radnju, a ulogu u dosta slučajeva preuzima i sam KING. Na vrlo jednostavan, ali efektan način gledatelj biva uvučen u cijelu priču ‘Abigail’-a, od scene pada niz stepenice, pojave duhova ili, možda osobno najdojmljivijeg dijela, opsjednutosti Miriam. Bez ikakvih eksplicitnih dijelova cijela ‘predstava’ više podsjeća na atmosferu nijemog filma, samo što smo u ovom slučaju dobili i vrhunski ‘soundtrack’. KING DIAMOND je jednostavno briljirao, no ono što ostaje visjeti u zraku jest činjenica da već dugo vremena nije nadmašio albume iz zlatne ere svoga opusa. Hellfest nije mogao završiti efektnije.

11. izdanje HELLFEST-a dalo nam je dosta debitantskih nastupa poznatih bendova, ali i dva oproštajna koncerta od TWISTED SISTER i BLACK SABBATH. Bilo je manjih tehničkih poteškoća misleći pri tom na loš zvuk u petak, prvog dana festivala, tijekom cijelog dana, dok je zvuk u preostala dva dana bio odlično podešen, zapravo nadprosječno dobar. Nadam se da se slične ili slična situacija neće ponoviti na 12. izdanju dok se za ‘line-up’ ne moram(o) previše brinuti osim da se željeni bendovi na preklapaju…

‘Viva la HELLFEST, Viva la France…’

Foto galerija

HELLFEST 2016. @ Clisson, Francuska, 17/ – 19/ 06/ 2016

 

LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK LINK

 

Tomislav Petr & Boris Tintor