Izbornik

HELLFEST 2014. – Pays de la Loire, Clisson

HF roundboundHELLFEST, najveći metal festival u Francuskoj nalazi se 30-ak kilometara od Nantesa. Sam festival smješten je na rubnim djelovima gradića Clisson na poljima Pays de la Loire koji je okružen vinogradima. Na festivalskom prostoru nalazi se šest pozornica. Uz dvije glavne, #1 i #2 na kojima najčešće nastupaju hard rock, heavy i thrash metal bendovi te headlineri, postoje još i „Altar“ predivđen za death metal i grind core te „Temple“ na kojem nastupaju black metal, folk i slični bendovi. Nedaleko od spomenutih, uz sam ulaz na festivalski prostor, nalazi se „Valley“ predviđen za sludge, doom i rock bendove te šesti stage tzv. „Warzone“ smješten na kontra strani od ulaza te je namijenjen hard core i punk bendovima.

Deveto izdanje HELLFESTa bit će zapamćeno po velikim imenima koja su gostovala u ova tri dana, novotarijama u organizacijskom dijelu, velikoj vrućini i prašini. Rasprodani festival ponudio je puno bolju oragnizaciju u odnosu na protekle godine pa su tako omogućili posjetiteljima više mjesta za sjedenje u hladu, asfaltirali i popločali određene površine ispred i na festivalskom prostoru što je pridonjelo boljem i ljepšem boravku, većem broju wc-a i boljem rasporedu štandova s hranom i pićem te je omogućilo bolju prohodnost ljudi s jednog kraja festivalskog prostor na drugi. S druge strane, festivalcima su omogućili lakše praćenje i gledanje nastupa s glavnih pozornica na način da su iza tornja sa miksetama, reflektorima i kamerama, instalirali još jedan set zvučnika i veliki ekran. Time je, koliko je to moguće, izbjegnuto naguravanje prema pozornicama i omogućena rasterećenost samog prostora. Propusti su naravno neizbježni, samo je pitanje u kojoj mjeri. Na ovakvim manifestacijama na kojima svira otprilike 150 bendova i gostuje oko 40.000 ljudi, nemoguće je sve odraditi 100% jer uvijek postoji mogućnost otkazivanja nastupa u zadnji tren ili izmjene satnice nekih bendova opet u zadnji tren. Stoga bi jedna od najvećih zamjerki bila neinformiranost posjetitelja. Možda zbog toga što sam jedan od onih kojeg zanimaju i drugi žanrovi glazbe odnosno bendova koji nisu isključivo metal. Tako je npr. britanski GODFLESH imao problema sa dolaskom na HELLFEST i bilo je upitno hoće li uopće nastupiti. Nažalost, nitko od službenih osoba zaposlenih na infrastrukturi u šatoru kojem je bend trebao nastupiti nije imao nikakvu informaciju, kao ni ljudi na štandovima sa službenim merchom. Nadalje, na ovakvom festivalu koji je naveliko i naširoko poznat u Europi pa čak i u svijetu, rade ljudi koji s drugim stranim jezicima nisu na „ti“. Znači, teže se sporazumijevaju s ljudima iz drugog govornog područja. Ako porade na tim problemima, a posjetitelji budu imali malo više razumijevanja, možemo očekivati nadaleko bolji festival.

HF welcomeŠto se tiče line-upa, komentar nije potreban. Dovoljno ga je pogledati i sve je jasno. Dakle ovo je ujedno bio i najjači HELLFEST  line-up do sada. HELLFEST je općenito poznat po tome što dovodi ekskluzivne bendove (što veće što manje), ponovo oformljene, te bendove koje je teže za uloviti na klasičnim turnejama. U ponudi je uglavnom bilo za svakoga po nešto – od hard rocka, sludge dooma preko thrasha, deatha, black metala pa sve do punka i hardcorea. S obzirom na bendove koje sam htio gledati te one koji su me manje zanimali, bilo je i oduševljenja, ali i razočaranja kako zvučno tako i nastupom.

PETAK: 20. LIPANJ 2014.

Otvaranjem vrata festivala prvi dan u paklu započinjem sa WEEKEND NACHOS, bendom koji je neka vrsta grindcorea sa malo psihodeličnim sporijim dijelovima. Bend je oduševljen samim nastupom na festivalu te svoj koncert odrađuju s puno energije. Iskreno, nije im potrebno više od pola sata jer bi postali malo zamorni. Zanimalo me kako i što u pola sata mogu ponuditi i britanski doomeri CONAN, čije pjesme traju oko 10-ak minuta. Ugodno su me iznenadili, ali kao i za WEEKEND NACHOS, duža minutaža bi mi bila malo previše iz dva razloga. Prvi je da su mi malo previše doom, mada imaju i nešto kraćih pjesama, a drugi je da su bili ekstremno glasni pa se zvuk ostalih bendova tog dana činio nekako tiši no što je trebali biti J. Čak ni vate u ušima nisu uspjele ublažiti razbacivanje decibela CONANa po „Valley-u“. Svaka čast za nastup i teror dooma… Nakon francuskih deathera KRONOS, na „Temple“ pozornicu dolaze malezijski IMPIETY, Singapurčani za koje mogu slobodno reći da su starudije na black/death sceni i prisutni od začetka cijelog žanra. U samom početku koncerta bilo je problema sa zvukom jer se niti bubanj ni gitara nisu čuli kako priliči te su zvučali kao da imaju probu, a ne nastup. Ubrzo zvuk podešavaju na bolje i nastup ostavlja bolji dojam, no ipak dojam da su zatočeni u vremenu 90-ih. Francuski grindcoraši BLOCKHEAD nastupaju odmah nakon Malezijaca na „Altar“ pozornici, dok u isto vrijeme na glavnoj pozornici nastupaju SATAN. Jedni od začetnika NWOBHM ove godine nastupaju na europskim festivalima u cilju potpore trećem studijskom albumu izdanom prošle godine. Nastup je malo previše statičan i rekao bih da su malo izgubljeni, dok je potpora publike bila velika, a svirka dobra kao i zvuk. Veliku pažnju također i potporu prisutnih dobili su američki thrasheri TOXIC HOLOCAUST. To nije thrash metal na kakav smo navikli slušati kod OVERKILLa,   METALLICE, EXODUSa itd., već jednostavnijih struktura, dakle bez solaža i daljnjeg razvijanja pjesama. Znajući stil sviranja, nisam očekivao da će u toj satnici nakon uvodne euforije dinamika koncerta ostati na nivou. Smatrao sam upravo suprotno te da će zavladati neka monotonost. Rekao bih da su TOXIC HOLOCAUST dosta žurili sa svirkom i nije bilo previše interakcije s publikom niti pauza između pjesama, ali za zvuk i naposljetku nastup u cijelosti mogu dati riječi hvale.

Nakon sat vremena na istoj glavnoj pozornici #2 nastup odrađuju legendarni M.O.D. predvođeni Billyem Milanom. Moram priznati da sam se začudio da M.O.D. svira na glavnoj pozornici #2, a ne na „Warzone“ stageu gdje nastupaju HC/ punk bendovi. Set lista je bila polovična,  a to znači da se uz pjesme M.O.D.-a, ekstaza ponajviše događala na setu stvari S.O.D.-a. Nisu skrivali oduševljenje pozornošću koju su dobili za vrijeme nastupa. Koncert M.O.D.-a bio je korektno odrađen sa dosta jakim zvukom. Billy je uz zahvaljivanje prisutnima i svima koji su im omogućili nastup na HELLFESTu, poticao ljepotu življenja i ljubav, što je ispalo malo čudno i neuobičajeno za njega poznavajući njegov način života i stav. Naposljetku, palac gore.

HAIL OF BULLETS su u nekih 50-ak minuta i sa tri studijska albuma ratne tematike protutnjali  „Altarom“ i kroz glazbu predočili o čemu pričaju. Karizmatični pjevač Van Drunnen, također veliki fan ovog francuskog festivala, nije skrivao oduševljenje što ponovo nastupaju na HELLFESTu rekavši otprilike: „Napravit ću još jedan bend kako bi svake godine ovdje mogao nastupati…“. Nastup je odrađen OK, a zvuk i osvjetljenje bili su baš onakvi kakvi su trebali biti, a s obzirom da nisam neki fan HAIL OF BULLETS, sporiji tj. doom dijelovi znali su mi umrtviti atmosferu. Ipak, dobar koncret. Posebno su me zanimali IMAPLED NAZARENE, odnosno kako će, s obzirom na satnicu od 50 minuta, izgledati njihov koncret. Dočekani su uz ovacije, a s  obzirom da ih nisam gledao nekoliko godina, iznenadili su me set-listom. „Karmageddon Warroirs“ i „Violence I Crave“ su pjesme kojima sam se najmanje nadao kao i “Cogito Ergo Sum”, jer uz bogatu diskografiju trenutno promoviraju novi studijski album. Mikina je komunikacija bila više nego smiješna što zbog izgovora engleskog, ali i odabira riječi i smisla rečenica, a i zbog vidno raspoloženog stanja vjerojatno uzrokovanog raznim napicima. Mika i inače djeluje kao cirkusant. Najveći minus ili razočaranje bio je zvuk kojeg nisam mogao ignorirati ili se  praviti se da je koliko toliko OK, jer isti stvarno nije priličio ni najmanje onom zvuku kakav IMAPLED NAZARENE trebaju imati. Nažalost, ovo je jedan od propusta do kojeg nije smjelo doći s obzirom na opremu koju ovaj stage ima.

DSC02163Jedan od ekskluzivnih nastupa na ovogodišnjem HELLFESTu bio je nastup NOCTURNUSa A.D.. Vođa benda Mike Browning, ujedno bubnjar i vokal, jedini je originalni član ove grupe koja predstavlja reinkarnaciju starog floridskog  NOCTURNUSa , a nastavak A.D. u nazivu znači „after death“. Besprijekorno uigrani odsvirali su dosta pjesama sa prvijenca „The Key“ i tako uz jako dobro ozvučenje odradili solidan nastup, dok je u isto vrijeme na glavnoj pozornici #1 koncert održai ROB ZOMBIE koji svojim horor nastupom podsjeća na Marilyn Mansona. Dakako zanimljiv nastup uz dosta interakcija s publikom, ali i zabavljanje prisutnih kroz sviranje nekih od obrada poput „Am I Evil?“, „Enter Sandman“, „ School `s out“ u medley obliku. Dobar dojam koncerta ostavio je i savršen zvuk. Nakon njega SEPULTURA preuzima ulogu glavnih aktera koji su imali kratku satnicu, a nastup je više izgledao kao proba pred koncert. Pokušali su svojim starim hitovima u kombinaciji sa novim pjesmama ostaviti traga na prisutnima, ali lošiji zvuk s previše basa uništio je ono malo nade za dobrim nastupom. SEPULTURA je bend koji definitivno treba drugu gitaru kako bi zvučala moćnije od ovoga, a uz kratku set listu ugurali su i obradu „Policia“. Šteta za lošiji sound…

Headlineri „prvog kruga pakla“ tj. prvog dana na prvoj glavnoj bini bili velikani heavy scene IRON MAIDEN. Iako se headliner prilagođava satnici koju propisuje organizator, izgleda da ovaj put i nije bilo tako. IRON MAIDEN su jedini headlineri festivala koji su uspjeli uvjetovati vrijeme svog nastupa. Kako god okrenuli, ne može se pobjeći od činjenice da je koncert doslovce odrađen. Da, odrađen, ali s puno više stila i htjenja, mogu reći i više emocija u odnosu na prošlogodišnji zagrebački koncert održan u Areni. Ovo je drugi krug Maiden England turneje na kojoj sviraju svoje klasike iz 80-ih uključujući i „Fear of the Dark“. Bruce Dickinson u jako dobrom raspoloženju još jednom je dokazao da je pravi frontmen i da zna kako se radi taj posao. Ovaj put se prilagodio podneblju u kojem je gostovao te je, da cijeli koncert bude zabavniji, komunicirao na francuskom, što je atmosferu učinilo još boljom, a zaključio bih da je njegov francuski vrlo dobar i priča ga jako tečno. Tako je s obzirom na svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu izvještavao prisutne o  rezultatu utakmice Francuske reprezentacije protiv Švicarske, koja se odvijala za vrijeme koncerta. U set listi je bila izmijenjena samo jedna pjesma te su umjesto „Afraid to Shoot Strangers“ zasvirali klasik s „Piece of Mind“ albuma „Revelations“ . Zvuk, uspoređujući ga sa zagrebačkim, bio je neopisivo bolji, a čak su sve tri gitare zvučale odlično pogotovo na djelovima gdje su solaže praćene dobrim omjerom bubnja i bas gitare. Stvarno ne bih imao nikakvih zamjerki po tom pitanju, dok bi zato Bruceov vokal okarakterizirao ipak malo tanjim i slabijim u odnosu na ono što može ili bi mogao. To se najbolje moglo čuti i vidjeti na dionicama pjesme „Seventh Son…“ gdje jednostavno više nema takvu snagu da može u jednom dahu „potegnuti“ 15 – 20 sekundi visokog pjevanja. Usprkos tome, odličan nastup…

Nakon nešto manje od 10 minuta stanke na pozornicu kao headliner drugog glavnog stagea stupa SLAYER. Ovim nastupom dokazali su da su nezaustavljiva mašinerija koja, kad se najmanje nadaš, daje više od očekivanog. Iako mi zadnjih godina njihovi koncerti nisu bili toliko upečatljivi, tako ni od ovog nisam očekivao puno jer su bili samo jedan od bendova u nizu na festivalu. Za headlinera su imali dosta kratku satnicu u koju su morali ugurati puno pjesama i koju su naposljetku ipak probili za 10-ak minuta. S lijeve i desne strane moćnih bubnjeva Paula Bostapha, ovaj put pojačala nisu bila posložena u tri reda po šest komada, gdje se zbrajanjem dobiju tri šestice s jedne i tri s druge strane, već je stajao samo jedan red koji je očito bio dovoljan. Prvih pet pjesama odsvirali su u jednom dahu s malom stankom između, kao na CD-u. Činilo se kao da žele samo odraditi koncert i otići dalje, no netom prije „War Ensemble“ ipak je došlo do kraće komunikacije. Nizali su se klasici do kraja koncerta, većinom Hannemanovi uz jednu novu pjesmu koja je nedavno objavljenu. Koncret od 15 pjesama s odličnim osvjetljenjem te vrlo dobrim zvukom, ali ipak malo prejakim basom, stvorio je jednu od neponovljivih atmosfera na festivalu i ostat će duboko umemoriran kao savršen, pogotovo ako uzmem u obzir da su nastupali na HELLFESTu, paklenom festivalu.

Prvi dan HELLFESTa privodim kraju uz ENSLAVED koji su već učestali gosti festivala, nastupajući svake dvije do tri godine, te su stvorili određeni krug fanova svirajući većinom novije albume. Rijetko zasviraju poneku staru pjesmu, a zvuk i nastup mogu samo pohvaliti.

SUBOTA: 21. LIPANJ 2014.

Većinu drugog dana koji je također bio pakleno vruć uz puno prašine, posvetio sam manje pažnje glavnim pozornicama te sam ga proveo u „Valley“ šatoru gdje sviraju sludge, doom i rock, bendovi i u „Altaru“ gdje su uglavnom death metal bendovi. Od francuskih death metalaca SUPURATION  preko SUBROSE, veliku pažnju dobili su Amerikanci INCANTATION. Promoviraju novi album te im je uz vrlo dobar i dinamični death metal nastup zvuk bio podešen baš kao na nekim studijskim albumima. Od WITCH MOUNTAINa sam očekivao ipak malo više i od nastupa, ali i od cijelokupnog repertoara. Koncert je bio nekako bez energije, a pjesme su bile monotone i dosta neupečatljive pa ukupan dojam ostaje dosta slab. ACID KING  je za klasu bolji, ali opet ni to me nije dovoljno uvjerilo u kvalitetu i iskrenost kao kod ELECTRIC WIZARDa koji su zvučali moćno te uspjeli predati ogromnu dozu energije kao i potaknuti gibanje velikog broja prisutnih. Još jedno veliko iznenađenje priuštio je Martin Schirenc, gitarist i vokal legendarnih austrijanaca PUNGENT STENCH, koji je s obzirom na pravne sporove, nastupao pod nazivom SCHIRENC PLAYS PUNGENT STENCH. Odsvirane su pjesme s tzv. prvog demoa pa do „Klyster Boogie“ sa četvrtog studijskog albuma, te su me u nepunih sat vremena uz odličnu set listu oduševili dobrim zvukom i odličnim nastupom. Ovo mi je bio jedan od najboljih koncerata na festivalu, s tim da sam prema ovom trojcu bio dosta sumnjičav i nepovjerljiv.

Dosta su pažnje također privukli i kanadski tehnički, mogao bi reći i progresivni deatheri GORGUTS, koji su svoj koncert odradili tehnički savršeno i precizno jer su im zadnji albumi po tom pitanju dosta zahtjevni. Iako su CLUTCH prošle godine otkazali svoj nastup zbog smrtnog slučaja, ove godine su ga uspjeli odraditi. Da li zbog lanjskog otkazivanja ili se radi stvarno o kvalitetnom bendu, interes za CLUTCH bio je neopisivo velik. Toliki da se nije moglo ući u šator te je dosta ljudi stajalo van šatora kako bi ih ipak malo uspjeli vidjeti. U takvim uvjetima nisam htio sudjelovati pa sam lagano odšetao do glavne pozornice #2 na kojoj su prašili najpopularniji hardcoraši HATEBREED. Iako nisam fan ovog benda, ovo mi je treći put da sam ih gledao ove godine i rekao bih da je to možda i najbolje izdanje ovog sastava. Uz pjesme s novog albuma zaredale su se i one brže na kojima je publika doživjela veliku euforiju pa je uz dizanje oblaka prašine uslijed „circle pita“ iznad cijelog prostora, a frontmen Jamey još je više poticao na skakanje i dovodio fanove do ludila. Pred kraj nastupa uslijedila je posveta preminulom Jeffu Hannemanu te su u znak sjećanja odsvirali „Ghosts of War“. Energičan i dinamičan nastup uz odličan zvuk obilježili su ovaj koncert.

HF logo noćOdmah nakon po rasporedu na glavnu pozornicu #1 izlaze SOULFLY predvođeni karizmatičnim Maxom. Raspoložena je publika dočekala Maxa i ekipu, a oni su uzvratili energičnim nastupom i pjesmama iz SOULFLY diskografije te pokojim klasikom SEPULTURE. Max nije skrivao oduševljenje te je sa prisutnima komunicirao na njegov poznati način u obliku navijanja i sličnih usklika. Teško je bilo u 55 minuta odsvirati više od 12 pjesama, ali je zato zvuk bio jedno veliko razočaranje koje si nisam mogao objasniti. Kako na toj pozornici nastupaju veći bendovi koji zvuče fenomenalno, nije mi jasno zašto su gitare bile dosta tihe u odnosu na bas koji je imao ulogu ritam gitare, dok je bubanj imao neusklađeni zvuk koncertnjaka, bas bubnja kao i prelaza! Šteta, očekivao sam puno više… BRUTAL TRUTH odbrojavaju zadnje dane i odrađuju svoju posljednju europsku turneju pa su nakon dvije godine ponovo zasvirali na bini šatora „Altar“. Velikani grindcore scene rutinski su odradili koncert, ali dojam koji su ostavili bio je bolji od očekivanog. Iako im je ovo posljednji koncert na HELFESTu, bar u dogledno vrijeme, činilo se kao da je to još jedan koncert u nizu i da će se uskoro vratiti. Nije bilo opraštanja od publike i neke patetika u stilu „zadnji nam je koncert“ ili „više se nikad nećemo vidjeti“… Super atmosfera, a zvuk je bio podešen više za pjesme sa zadnja dva albuma. Odlično i sa stilom… Još jedno oduševljenje priuštili su veterani rocka DEEP PURPLE. Iako su nekoliko puta gostovali u Zagrebu, a uskoro će nastupati i u Zadru, nisam ih uspio gledati pa mi je ovo bila jedinstvena prilika. Uostalom, što očekivati od rockera čije je vrijeme davno prošlo, a oni još uvijek sviraju?! Nisam imao nikakvu predodžbu kako bi to moglo izgledati, posebice kako se ovakav bend može uklopiti u metal festival. Kada je svirka krenula, ostao sam pozitivno zatečen. Publika je i u ovom slučaju bila malo starija i bliža njihovim godinama, dok je bilo podrške i od mlađih naraštaja. Odlična atmosfera, scenografija jedna od boljih te zvuk koji bi rado i često volio čuti kod drugih bendova koje slušam i podržavam. Bio je to jedan od primjera kvalitetnog zvuka bez kojeg se bend ne može kvalitetno predstaviti pred auditorijem. Iskustvo u sviranju također je jedna od vrlina DEEP PURPLEa, a moje čuđenje je bilo vezano za satnicu koju su dobili. Da li im je 65 minuta stvarno dosta s obzirom na vrlo veliku diskografiju, ili su trebali dobiti veću minutažu?! Gledajući kompletan sastav, jedina primjedba ide na glas Iana Gilliana koji je bio nekako tanji, slabiji. Vrlo dobar koncert odsviran s puno gušta.

Headlineri drugog dana na glavnoj bini #1 bili su AEROSMITH, bend koji je produkcijski vrlo jak i spada u velikane rock scene, ali ih ja nikad nisam shvatio, a time ni prihvatio jer imaju onaj jeftini američki način izražavanja pretežno ljubavne tematike. Stil kojeg su kasnije i MOTLEY CRŰE razradili do ljigavosti jednostavno nema mjesta u mom pogledu i shvaćanju rock glazbe. Drugi dan HELLFESTa zatvaraju PHILIP H. ANSELMO & the ILLEGALS  i CARCASS. Sam Phil Anselmo je ujedno i fan ovog festivala, živi za njega, veliki je šoumen te svojom sponatanom i ležernom interakcijom nastup ovog benda na trenutke podsjeća na kazališnu predstavu. Odličan zvuk i odličan nastup na kojem je odsviran skoro cijeli prvijenac „Walk through Exits Only“. S puno nostalgije i emocija odsvirali su i neke od klasika legendarne PANTERE te obrade od SUPERJOMIT RITUALa. Bend mu je svirački za desetku, dok gitarist svojim izgledom malo i podsjeća na Dimbega Darella.

CARCASS je dobio dosta pažnje pa su i sami izražavali čuđenje. Šale su bile usmjerene na račun AVENGED SEVEFOLDa, koji su nastupali na glavnom stageu jer oni, po Jeffovom stavu, uništavaju metal i ne pripadaju metal zajednici, dok je s druge strane prisutnima dobacivao da su došli na CARCASS jer nemaju ništa bolje za pogledati. Nisam očekivao ovoliku posjećenost i interes za CARCASS, a odabir pjesama i koncert u cijelosti dao je puno više od očekivanoga. Jeff Walker bio je vrlo raspoložen i komunikativan što je rezultiralo velikim ovacijama i pljeskom. Sve u svemu, ugodno iznenađenje s obzirom da mi novi CARCASSov album i nije neko remek djelo, već recikliranje starih rifova još od „Heartwork“ albuma.

 

NEDJELJA: 22. LIPANJ 2014.

Zadnji dan festivala bio je također vrlo zanimljiv, a nakon prva dva iscrpljujuća dana trebalo je izdržati i treći.

Novozelandski ULCERATE su imali premijerni nastup na HELLFESTu. Stilski spadaju u tehnički death metal, s tim da mi njihovi studijski uraci vuku na kombinaciju MORBID ANGELa i IMMOLATIONna, dok uživo zvuče puno drugačije. Zvuk im je dosta „suh“ i podsjeća na kanadski GORGUTS. Čak bih se usudio reći da i pjesme zbog ovako podešenog zvuka više sliče na Kanađane. Američki REPULSION bili su ugodno iznenđenje. Zvuk je bio skroz OK, iako je u početku bilo dosta problema sa podešavanjem gitare, a na momente se nije ni čula. Inače bendovi koji su se ponovo oformili i rade nekakav povratnički koncert zvuče jako loše. Ovdje je bilo suprotno. Čista sirova svirka bez previše interakcije…

Prije par godina propustio sam ljubljanski koncert, no sad mi je jasno kako je otprilike tada bilo jer su BLACK TUSK bend koji ima toliko energičan nastup da jednostavno ne možeš samo stajati i gledati, već te njihov rockerski ritam zove na skakanje pa se tijelo samo od sebe počne gibati. Puno su bolji uživo nego na studijskim snimkama što ne znači da im albumi ne valjaju. Zvuk odličan s malo tišom gitarom, dok ću atmosferu pamtiti kao jednu od najboljih na festivalu. Uz vrlo dobar zvuk te svirajući pjesme iz cijele karijere, UNLEASHED je ovim koncertom proslavio 25 godina postojanja uz standardno dobar nastup. HOUSE OF BROKEN PROMISES je tročlani bend koji svira odličan desert rock, jedan od boljih bendova ali nešto manje znanih. Gitarist je i član UNIDE, također desert rock stila i bend bivšeg pjevača KYUSSa, Johna Garcie. Iščekujući DARK ANGEL, uspio sam uhvatiti zadnju pjesmu ANNIHLATORa. Jeff Waters okružio se odličnim glazbenicima iako je i sam vrhunski gitarist čemu sam svjedočio posljednjih 5 minuta nastupa. Nisam se mogao nadiviti jer ovakav vrhunski zvuk na drugoj glavnoj pozornici još nisam čuo. „Human Insecticide“, klasična thrash pjesma, zvučala je neopisivo moćno pa mi je s jedne strane i bilo žao što nisam pogledao nešto više ovog nastupa. DARK ANGEL je u zadnji tren uletio umjesto MEGADETHa. Koncret je krenuo jako dobro, rekao bih pravo thrasherski, s time da su nakon pola odrađenog seta ušli u neku fazu gdje je ljudima bilo već lagano dosta, najvjerojatnije zbog dužine pjesama koje su me podsjetile na HEATHEN. Korektno odrađen koncert sa dobro podešenim zvukom, iako malo jačim basom.

Zanimlivo je bilo vidjeti kako će se u ovakav festival uklopiti i kako će publika reagirati na jedan grunge bend. SOUNDGARDEN je privukao dosta pažnje pa je s druge strane interesantno vidjeti da li i kako mogu razbiti „monotonost“ metal zvuka. Zasigurno su pridonijeli promjeni, a svojim repertoarom prisutne su rasteretili klasičnih metal riffova i akorda. Zvuk bijaše dosta jak pa se umjerena jačina mogla naći tek tornjeva s miksetama. Ništa spektakularno i posebno, no vrijedno gledanja. EMPEROR su 20-tu obljetnicu prvog albuma „In the Nightside Eclipse“ proslavili svirajući ga u cijelosti. Iako su headlineri druge pozornice, tek su nakon sedam godina ponovo zasvirali na ovom festivalu. Dočekani su uz mnogo euforije, a s prvim uvodnim taktovima atmosfera se još više zahuktala. Krenulo je odlično sa vrlo dobrim zvukom da bi na srednjem i sporijem dijelu pjesme „Cosmic Keys…“ gitare bile drastično stišane. Tada je počela dominacija bas gitare na niskim tj. dubljim dionicama, dok je bas bubanj pridonio dojmu previše izraženih udaraca, pogotovo u kombinaciji dva bas bubnja. Kasnije su gitare ponovo pojačane ali nedovoljno da bi ih dobili natrag u onoj mjeri koja je bila potrebna. Na kraju, uz cijeli su album odsvirane još dvije stvari „Ancient Queen“ sa singla „As the shadow rise“ i „Wrath of the Tyrant“ sa prvog demoa, čime su završili svoj nastup.

Nakon careva dolaze bogovi. Iako su trebali nastupati prije dvije godine, zdravstveni problemi su ih spriječili pa su tako BLACK SABBATH konačno ove godine zasvirali na HELLFESTu. Headlineri trećeg dana nisu me učinili sretnim kako sam zamišljao i htio. S obzirom na godinu proizvodnje, svi smo svjesni i znamo da je njihovo vrijeme odavno prošlo, ali onaj tračak nade da bi fanove svih uzrasta mogli učiniti još malo sretnima i dalje tinja u meni. Ovaj je koncert skraćen za otprilike 15-ak minuta iako su dobili satnicu od 105 minuta. Ozzy, ali i ostatak benda, bili su dobro raspoloženi pa si ne mogu objasniti koji je razlog tome. Produkcija je na samom vrhuncu i nema se što prigovoriti, osim da je Ozzyev vokal dosta puta „zameketao“ i fulavao svoje dionice. O skraćenoj set listi neću govoriti, a dojam koji ostaje malo je gorak jer sam, bez obzira na umor i iscrpljenost zbog proteklih dana, očekivao malo veći utisak od samog odrađivanja.

Naposljetku, smatram da je deveto izdanje HELLFESTa uspjelo i da je velika većina nas otišla svojim domovima sretna i zadovoljna. Uz male primjedbe i nedostatke na kraju svega ipak ćemo samo pričati o njima i prisjećati ih se sa smiješkom na licu, u nadi da će ih sljedeće godine biti manje. Zanimljivo će biti promatrati u kojem smjeru će se razvijati ovaj festival i koliko će dugo moći dovoditi ovakve ekskluzive. U iščekivanju rujna i prvih objava bendova preostaje nam maštati o tome što bismo htjeli gledati na 10. izdanju koje zasigurno neće biti nimalo lošije od ovog…

Tomislav Petr