Izbornik

BRUTAL ASSAULT 2018. – Pevnost Josefov, Jaromeŕ

Poster_BA2018Kako mi se čini, ovogodišnje 23. po redu izdanje BRUTAL ASSAULT-a mogao bi postati prijelomni trenutak u povijesti festivala. Naime, došlo je do nekih ozbiljnijih promjena koje su za sobom (ovisno o gledištu) povukle pozitivne i negativne ‘reakcije’ posjetitelja. Za početak, uvedene su zabrane kampiranja na neoznačenim lokacijama tako da grad više nije prepravljen nakupinama ‘divljih’ šatora što je imalo kao posljedicu donekle nestanka ‘poznate’ atmosfere po okolnim ulicama i prilazu festivalu. Također su očite nove smjernice u odabiru bendova i okretanje prema kvalitetom ‘višim’ kategorijama. Na neki način je izgubljen onaj ‘underground’-štih, a sa njim i takvi posjetitelji koji su (kako mi se čini) ionako dolazili zbog glupiranja, a ne radi koncerata. Osobno smatram da se radi o pravom potezu, no očito je da su se takvi postupci odrazili na posjećenost te sam dobio dojam da ista u zadnjih 5-6 godina nikada nije bila manja. Nauštrb lokalne domicilne ekipe pojavio se (kako mi se čini do sada) neviđen broj britanskih i njemačkih posjetitelja. Zapravo bi se moglo reći da je festival postao atraktivan i za fanove s područja zapadne Europe, no i dalje većinu čine Slaveni. Nažalost, potonju stvar je u nekim slučajevima je pratila i isto takva ‘poslovičnost’, no ovaj je put bilo daleko manje propusta. Najveći prigovor bih prije svega mogao uputiti ‘navlakušom’ s najavom SUICIDAL TENDENCIES-a i uvrštavanje u popis svih redovnih bendova da bi isti bili zatim postavljeni na nulti, takozvani ‘warm-up’ dan ranije. Posjet ‘warm-up’-u bi zahtijevalo promjenu planova i pronalaženje dodatnog dana u smještaju što i inače u Jaromeŕu spada u domenu posebnog poduhvata.

BrutalAssault2018amb2

Također, dva dana prije festivala je došlo do otkazivanja i popriličnih promjena u bendovima i terminima, a jedina poveznica u vidu mobilne aplikacije nije baš bila redovito ažurirana. Isto tako, aplikacija je ‘puštena’ takoreći uoči festivala i prva verzija ne samo da nije bila dovoljno ažurna, već je bila i poprilično bugovita. S druge strane, ukoliko ste nevezano za festival bili više puta u Češkoj, sigurno ste zamijetili da osim srdačnosti Česi posjeduju i jednu dozu opuštenosti pa sam nakon nekog vremena na sve to počeo gledati sa velikom dozom unikatne šarmantnosti sa primjesama najboljih humoreski.

Prvi bend kojega smo uhvatili bili su ARMORED SAINT u poprilično ranom terminu od nekih četiri sata popodne. Bio je to ujedno i prvi ArmoredSaint_BrutalAssault2018 nastup benda ikada na češkom teritoriju i dečki su zasigurno zadobili podosta simpatija. Nažalost, ARMORED SAINT se još uvijek nalaze daleko daleko od mjesta kojega zaslužuju na sceni. Umjesto da sva svijetla budu uperena u odličan zadnji studijski album ‘Win Hands Down’, bend mora vući poteze poput sviranja cijeloga albuma ‘Symbol of Salvation’ (u sklopu te turneje će posjetiti i zagrebačku Močvaru). Na svu sreću, na festivalu su se odlučili za ‘klasični’ koncert koji se je oslanjao na presjek karijere. Bend uživo zvuči i funkcionira fantastično. Usprkos tome što na prvih par stvari jedna gitara nije bila dovoljno istaknuta u miksu i što se prateći vokal basiste uopće nije čuo, bend je i dalje zvučao poprilično kompletno i snažno, a kada je kasnije zvučna slika bila u cijelosti upotpunjena, došlo je i do dodatnoga šusa. Posebno bi trebalo pohvaliti Johna Busha koji se je ne samo nametnuo kao pravi frontmen, već je sve dionice izveo grleno, snažno i s velikom lakoćom. Također, bez obzira da li se radilo o materijalima iz različitih faza (npr. ‘March Of The Saint’, ‘Reign Of Fire’ ili naslovnoj sa zadnjega albuma) bend je cijelo vrijeme pokazivao apsolutnu uigranost i čvrstoću. Odista mi se čini kako ne postoji bolji bend koji bi trebao napraviti smjenu na ‘mainstream’-heavy sceni i napokon (za)dobiti pozornost kakvu neupitno zaslužuju.

ActOfDefience_BrutalAssault2018

S obzirom na pedigre članova ACT OF DEFIANCE su mi djelovali poprilično razočaravajuće. Na stranu što su sa tehničke i izvedbene strane bili besprijekorni, čak niti live-nabojem nisu uspjeli sakriti glavni i bolni nedostatak. Jednostavno, muzička potkovanost članova je obrnuto proporcionalna autorskim idejama. Iako bend uživo ima onu poprilično zeznutu NEVERMORE-sku ritmičnost i gotovo MEGADETH-ovsku razradu soloža, stvari im u konačnici odišu nevjerojatnom plošnošću. ACT OF DEFIANCE trenutno zvuči kao bend koji se još traži i unatoč thrasherskim temeljima nepotrebno lutaju kroz stilove (najviše čujno u refrenima) u koje nikako ne bi niti trebali zalaziti, recimo, poput mekanih metalcoreovskih uleta. S druge strane je nadasve pozitivno da se članovi drže podosta skromno, imaju karizmu (posebice Broderick) i kako se čini, još ih drži nekakva početnička zanesenost. Ukoliko se uspiju održati, nesumnjivo je da bi kroz neko vrijeme mogli postati ugodno iznenađenje, no zasada mi se čini da postoji (istina poprilično velik) voljni moment i snažna muzičko-izvedbena potkovanost, no ovi članova ipak trebaju pružiti daleko više.

Za GOJIRA-u bi se bez ikakvog ustezanja moglo reći da su imali jedan od, a ako ne i najbolji ‘headliner’-ski nastup. Zvuk je bio jednostavno savršen u vidu da je bio prodoran, glasan, detaljno razumljiv i, što je najvažnije, sa dozom velikog live-naboja. Također bi se i bend dalo počastiti sa svim navedenim epitetima. Ne samo da su članovi izgledali kao da daju sve od sebe, već su zvučali nevjerojatno snažno i precizno. Jednostavno, svi oni breakovi, ritmična poigravanja i solaže su izvedeni sa gotovo urarskom preciznošću. No da ne bi bilo zabune, unatoč tehničkoj izvedbi članovi se nisu držali umišljeno, već su odražavali stav iskonskih ‘metal’-muzičara. Ipak valja priznati da je u tome veliku ulogu imao frontmen Joe koji je pokazao gotovo nevjerojatnu gitarsko-vokalnu izvedbu održavajući pritom konstantan naboj. Izbor stvari je imao najveći naglasak na zadnjem albumu, ali isto je tako dotaknuta cijela diskografija s malo većim skretanjem prema uratku ‘From Mars To Sirius’. Nastup je pratila i još jedna zanimljivost. U jednom trenutku su u publiku izbačena tri kita na napuhavanje koji su za vrijeme poprilično žustre reakcije publike bivali razbacivani gotovo posvuda. Inače sam veliki protivnik nabacivanja ‘napuhancima’ na festivalima, no imajući u vidu aktivizam benda, nastup je u ovom slučaju izgledao poprilično efektno. GOJIRU sam gledao nekoliko puta i svaki put sam bio oduševljen, no čini se da se sada nalaze na kreativnom i izvedbenom vrhuncu.

Iskreno, do sada sam se oko prijašnjih nastupa PARADISE LOST-a uglavnom ‘nervirao’ jer bend uživo jednostavno ne može ponoviti atmosferu albuma pa je podosta puta sve to znalo više zvučati kao Nickovo mučenje samo samoga sebe doli kao pravi nastup. Na BRUTAL ASSAULT-u su se našli na otprilike pola puta od opisanoga. Daleko od toga da su zvučali savršeno, no opet nije se ponovilo stanje fijaska na kakve sam znao naići. Nick Holmes, koji je budimo iskreni najslabija karika u bendu, ovaj put je zvučao poprilično pristojno pa su tako growlovi imali dosta šusa, a opet i cleanovi su znali zvučati dosta artikulirano. Kako bih rekao, činilo se kao da se podosta trudi pa je tako i sam nastup imao daleko više smisla. Odziv publike je bio poprilično dobar i zasigurno je i ona utjecala na ukupni dojam. S obzirom na satnicu setlista je bila odlično posložena, bend je lagano naglasio zadnji album, ali je opet pokušao dotaknuti sve značajne trenutke diskografije. Ovaj put nisu ponovili ‘grešku’ koja im se znala dogoditi na zadnjem zagrebačkom nastupu pa je izbor stvari bio odlično posložen kako se ne bi gubila energija nizanjem sporijih stvari zaredom. Kada su pritom na kraju zaredale ‘Shadowkings’, ‘As I Die’ i ‘Say Just Words’, osjetio se popriličan polet benda koji je prije svega bio oslonjen na reakciju publike, a to je samo pojačalo dojam dobroga koncerta. Onaj koga bi trebalo pokuditi ovaj put nije Nick, već basist Edmonsdon. Naime, isti već neko vrijeme izgleda kao da bez ikakvog žara odrađuje koncerte. Vjerujem da svatko može imat loše dane, ali njegov niz je zaista impresivan, a imati onakav stav na festivalu ispunjenim dobrom publikom može biti itekako pogubno za bend.

Nastup TORMENTOR-a na glavnoj pozornici jedan sat iza ponoći je bio, kako se to kaže, pun pogodak jer je, prije svega stvorena odličnaBrutalAssaultamb10 atmosfera. Bend je u cijelosti izveo materijal ‘Anno Domini’ i sve je to skupa zvučalo i izgledalo izvrsno. Ono što je prije svega bilo pohvalno jest da su usprkos srazu godina nastajanja i današnjoj tehničkoj produkciji zadržane početna iskra i aura te je unatoč gotovo savršenom zvuku i isto takvoj izvedbi prikazana sama početna bit black metala. Na početku nastupa su se članovi činili pomalo rezignirani, no kako su rasle reakcija publike i sama energija benda, gotovo se osjetilo kako na površinu izbija duh jednoga prošloga vremena. Što se tiče naboja, očekivano je na isti ponajviše utjecao Atilla koji je (uvjetno napisano) vokalnim egzibicijama već u najavama pojačavao zaista posebnu atmosferu. Kako su se odmicanjem vremena članovi sve više ‘oslobađali’ zajedno sa ‘topljenjem’ corps painta, činilo se kako su na kraju ostale sama energija i esencija popraćene isto takvom povratnom reakcijom publike. U biti se je radilo o izvanrednom iskustvu u kojemu su neki način ne prizvani, već prezentirani davno prohujali duhovi jednoga odista kreativnoga trenutka scene. A ono što je cijeli događaj činilo posebnim jest neki teško opisiv dojam da se nije radilo o podilazećem osjećaju nostalgije, već prije svega o ‘stanju’ koji rijetko koji bend takvoga žanra može napraviti uživo.

MunicipalWaste_BrutalAssault2018

Iako su nastupali daleko od udarnih termina, MUNICIPAL WASTE ne samo da su skupili povelik broj ljudi, već su i napravili popriličan kaos. Bez previše filozofiranja isporučili su vrhunsku dozu crossovera sa velikim naglaskom na zajebanciju uz pokoju antitrumpovsku protesnu notu. Isto tako su naglašavali želju za što većom pravom na uživanje sloboda. Točno je da tu nema odviše dubine, a ni originalnosti. A ako ćemo baš iskreno, više od polovice materijala zvuči kao doslovna kopija D.R.I.-a i SUICIDAL TENDENCIES-a iz najhvaljenijih dana, no MUNICIPAL WASTE imaju jedan drugi adut koji je jednostavno jači od svega navedenog. Dečki su užasno pozitivni, uvijek nabrijani na zajebanciju i čini se da posjeduju dozu jedne nepatvorene iskrenosti. Kada se to spoji s energičnim nastupom i vrhunskom svirkom koja je (znam da će ovo mnoge ražestiti) itekako nadišla očite uzore, dobije se dojam karizmatičnih dripaca (makar po godinama to odavno nisu) koji ne samo da rade ono što žele, već i ostvaruju svoj san. Samo za razliku od sličnih oni to prvo žele podijeliti s drugima, a i nekako mi se čini da više od ovoga ne da ne bi mogli izvesti, već to jednostavno ne žele. S druge je strane publika odmah to prihvatila pa su započeti konstantni circle i mosh-pitevi pomiješani sa impresivnim i možda najvećim crowd-surfingom. Jednostavno, radi se o bendu koji ne samo da izvrsno zvuči, već je vrlo vjerojatno da će uživo u vama pobuditi onog davno zamrlog punkera, koraša ili metalca iz teen-razdoblja.

Otprilike u zadnjoj trećini nastupa MYRKUR-a nestalo je struje ne samo na glavnim pozornicama, već i na ‘Oriental’-u te gotovo svim infrastrukturnim objektima oko glavnoga dijela festivala. Kroz nekih desetak minuta je uspostavljen dotok energije na glavnim pozornicama, no u nešto manje od par minuta od nastavka koncerta MYRKUR-a je oglašena uzbuna za požar. Amalie je objasnila situaciju i ispričala se zbog prekida nastupa, no kada je navela da se osjeća miris paljevine žurno je nestala s pozornice. Ispostavilo se da je na vrhu dijela utvrde koja se nalazi lijevo od publike gorjelo suho raslinje. Međutim, nitko se nije previše zabrinjavao oko toga. Vatrogasni kamion se je probio kroz publiku nevjerojatno brzo te je moguća katastrofa riješena vrlo brzo. Sve navedeno je bilo za samu pohvalu, a vatrogasno vozilo je za svaki slučaj ostalo parkirano na prostoru za publiku, no više nitko se oko toga nije previše zabrinjavao. Uskoro je objašnjeno da većina grada ima ispade struje te da će možebitno program kasniti oko 25 minuta na glavnim pozornicama. No ništa od toga se nije dogodilo te je sve nastavljeno po planu, osim što je i dalje dio štandova i okolnih puteva ostao u mraku.

Kako je PAIN otkazan nekoliko dana prije početka festivala, na njihovo mjesto su uskočili MOONSPELL. Portugalci su suvereno zauzeli veliku pozornicu i zapravo pokazali da s jednakom lakoćom, ali (važno je naglasiti) i žarom nastupaju u malim klubovima i na prostorima daleko većih kapaciteta. Iako su gotovo uvijek turneje oslanjali na aktualni album, na BRUTAL-u su se koncentrirali isključivo na prva dva albuma i to u gotovo dvotrećinskom omjeru u korist ‘Irreligious’-a. Izvedba je bila zaista sjajna, a posebno treba naglasiti Fernanda koji se dodatno trudio dovesti publiku ‘pod svoje okrilje’. Zvuk, nažalost, nije u potpunosti pratio kvalitetu nastupa pa je tako miks bio previše naglašen u bas području što je donekle znalo prigušiti onaj specifični zvuk gitare. No zato je sve ostalo bilo isključivo za pohvalu. Također sam dobio dojam da je bend nekako čvršći i ‘odrješitiji’ nego što sam inače naviknut i, začudo, usprkos malo nesretnom miksu više nisam imao osjećaj da nedostaje Pedrova gitara. Također, ovaj put nisam zamijetio da je isti na klavijaturama mijenjao ili eksperimentirao s aranžmanima. Na velikoj je pozornici zatvaranje koncerta sa ‘Alma Mater’ i ‘Full Moon Madness’ izgledalo baš impresivno i iako se radilo o pomalo neobičnom koncertu (uloga zamjene, izbor stvari…), definitivno se radilo o zaista sjajnom nastupu.

BrutalAssault2018amb4

Organizatori BRUTAL ASSAULT-a često su znali eksperimentirati s bendovima izvan metalnih (i srodnih mu) okvira, no mora se priznati da je LAIBACH na glavnoj pozornici predstavljao možda i najsmioniji ‘eksperiment’. Kako je poznato, sa Slovecima nikada niste sigurni što vas očekuje pa je tako sa ovoga nastupa izostala Mina Špiler, a kako mi se činilo, u otvarajućoj ‘Ti ki izzivaš’ je i dalje korišten njen glas. Umjesto nje su bile dvije prateće pjevačice koje su izgledom, držanjem i sa postavljenim stalcima za (valjda) note izgledale kao da su teleportirane sa proslave svečanog sastanka partije (političku orijentaciju umetnuti po želji). Izbor stvari je predstavljao, hajdemo to tako reći, ‘best of’ prošaran tek pokojom novijom stvari i/ili obradom. Nasuprot izostanka gotovo nezamjenjive Mine ostatak benda je bio jednostavno savršen, a i zvučna slika je bila vjerojatno jedna od najboljih na festivalu. Publika se, začudo, okupila u poprilično velikom broju, ali sam gotovo siguran da podosta njih nije bilo upoznato s radom LAIBACH-a. Tako je većina ljudi oko mene bila iznenađena energičnošću ‘Alle Gegen Alle’ i ‘Leben – Tod’, ali im je očito zasmetao izostanak riffova i obilje sintetičkih ritmova. Kako je ‘B Mashina’ bila popraćena projekcijama iz ‘Iron Sky’-a mahom onih sa scenama Götterdämmerunga, začuo sam komentare u kojima su prevladavale su riječi ‘nazi’ i RAMMSTEIN. Oko polovice koncerta više nije bilo nikakvih glasnih dvojbi i publika je jednostavno prihvatila bend, a kako se činilo, Milan je dodatno provocirao stankama i naglašavanjem ključnih stihova u ‘Eurovision’ i ‘Now You Will Pay’. S obzirom na mjesto nastupanja bend nije podilazio publici pa su tako za kraj izvedene obrade (za koje sam mislio da će rastjerati publiku) ‘Love On The Beat’ i ‘See That My Grave Is Kept Clean’, no začudo su dočekane s ovacijama da bi sve završilo u potpunom klimaksu sa ‘Tanz Mit Laibach’. Koliko sam uspio primijetiti, čini mi se da su neke stvari dobile ‘remixirane’ aranžmane pomalo nalik onima sa maxi-singlova iz ‘WAT’-ere. Sve u svemu, bio je ovo najneobičniji koncert LAIBACH-a kojem sam prisustvovao i to posebice zbog reakcije publike. Imajući u vidu da je bend odavno naglasio da su ispunili svoj cilj kada uspiju izvesti provokaciju, vjerujem da su na kraju i bend i publika bili itekako zadovoljni.

Debelo iza ponoći je nastupio JASTA koji je napravio poprilično neočekivani šou. Kao što i samo ime sugerira, radi se o projektu Jameyja Jaste. Uživo zvuči sjajno i ima isto takav bend. Radi se o kombinaciji koja bi se možda najlakše mogla opisati kao nešto metaliziranija verzija HATEBREED-a sa malo većim osloncem na metal i ponešto prljavi, takoreći, MOTÖRHEAD-ovski zvuk. Jasta je tako izveo nekoliko svojih stvari, a prilikom ‘Chasing Deamons’ basist je zaista odlično otpjevao dionice koje inače izvodi Howard Jones. Zatim je uslijedilo iznenađenje te ja na pozornicu došao Dino Cazares te su izvedene tri stvari FEAR FACTORY-a – ‘Body Hammer’, ‘Edgecrusher’ i ‘Replica’. U publici je nastao kaos oduševljenja, a nakon toga je došlo do smjene i umjesto Dina dolazi Kirk Windstein s kojim su izveli tri stvari tj. obrade KINGDOM OF SORROW-a i CROWBAR-a. Za kraj je bend zajedno sa Dinom i Kirkom te Kyelom Thomasem iz EXHORDER-a izveo ‘Bury Me In Smoke’ što je u publici dočekano gotovo ekstatično i sa pravom metalsko-tulumskom atmosferom. Također valja napomenuti da nigdje u promo-materijalu nije bilo navedeno da će nastupiti gosti, posebice ovakvoga kalibra pa je Jasta uistinu za vrijeme svog nastupa napravio niz podosta velikih iznenađenja. Večer jednostavno nije mogla bolje završiti.

Nasty_BrutalAssault2018

Belgijski NASTY su napravili pravi kaos na velikoj pozornici. Kvartet prakticira žestoki hardcore lišen bilo kakve ‘pjevnosti’ ili pretjeranog uplitanja metala, ali zato ima zaista opaku ritmičnost i isto takvog frontmena. Izvedba je sirova i ponajprije ‘in your face’ te se sve vrti oko ‘slomljenih’ ritmova i zaista odličnih energičnih riffova lišenih gotovo bilo kakvih solaža. Frontmen je u svega nekoliko stvari od početka uspio doslovce rasturiti publiku tako da je već na prvoj trećini nastupa postalo poprilično divlje ispred pozornice. Kada se tome dodaju tekstovi o lažnim ‘prijateljima’, Internet-ratnicima, općenito lošim zajebima u životu i bijesni frontmen koji ih očito osobno doživljava, dobije se strašna ‘fighterska’ kombinacija. Ukratko, sa stilom, jajima, buntovništvom, ali i velikom pozitivom.

Ministry_BrutalAssault2018

Dolaskom pred pozornicu na kojoj će nastupiti MINISTRY zatekla nas je napuhana lutaka pijetla sa zlatnom obrvama i krijestom stiliziranom u obliku Trumpove frizure dok se je na napuhnutom trbuhu nalazio prekriženi kukasti križ. Jurgensenov aktivizam je oduvijek zaokruživao i njegov rad, ali imajući u vidu par poprilično prosječnih novih radova (poput, recimo, stvari ‘Antifa’) pobojao sam se da možda u ‘žaru borbe’ muzika ne završi u drugom planu. No već nakon par sekundi sam shvatio da nije bilo razloga za ‘strepnju’. Na basu ovaj put nije bio Jason Christopher, a kako mi se činilo, ostatak postave je bio onaj ‘ustaljeni’. Bend je zvučao jednostavno savršeno i čuo se je, takoreći, svaki sample. Usprkos poprilično ‘kaotičnom’ izvoru, konačni miks je bio savršeno balansiran i dovoljno glasan. Veliki naglasak je bio na zadnjem albumu i ‘Rio Grande Blood’-u, a nove su stvari uživo zvučale jako jako dobro. Kao i uvijek, nastup su pratile zaista sjajne projekcije koje su samo produbljivale ionako snažnu poruku i stavove. Al je bio toliko odličan da mi se iskreno u jednom trenutku činilo da je možda ‘podebljan’ samplovima, no nekih par grešaka je odagnalo moje sumnje (npr. kada je nakon krivo najavljenog ‘Thieves’-a krenuo ‘N.W.O.’ u čijem početku se malo pogubio). Za kraj su uz već spomenute ostavljene ziherane u vidu ‘Just One Fix’ i ‘So What’ koje su očito bile itekako i iščekivane od publike. Na kraju se radilo o izvrsnom nastupu kojega je pratio odličan zvuk i jednako takva publika. Da su imali vremena za još koju stvar sve bi bilo idealno, no na festivalu se uostalom takve stvari i ne mogu mijenjati.

Kao što je, vjerujem, svima poznato, u listopadu će biti objavljen novi albuma BEHEMOTH-a i ono što je ‘problematično’ jest da se radi o nasljedniku remek-djela ‘The Satanist’. Kada su navedeni album uživo izvodili u cjelovitosti, sve starije i poznatije stvari su zvučale daleko ispod BrutalAssault2018amb8visoko postavljenog praga. Također, ‘ponavljanje gradiva’ na prošlogodišnjem HELLFEST-u mi nije ostavilo dojam zacrtane čvrstoće i kvalitete, već osjećaj ‘gubljenja kompasa’ koji se mnogima zna dogoditi nakon ostvarivanja vrhunca karijere. Kako god, na BRUTAL ASSAULT-u mi se činilo da je bend konsolidirao vlastite redove i misli odbacivši prijašnje dvojbe (razlaz benda, pauziranje i sl.). Omjer stvari je i dalje pretezao na stranu ‘The Satanist’-a, ali su dotaknuti i albumi unazad do ‘Demigod’-a te su izvedene i dvije stvari s nadolazećeg albuma (‘God = Dog’ i ‘Wolves Of Siberia’). Kako se činilo, mudrim rasporedom stvoren je privid ravnopravnosti i kvalitete različitog materijala. No sa druge strane, Nergal je u nabrijavanjima često zalazio u ‘mainstrem’ tako da vjerujem da će se mnogi složiti da uzvici tipa ‘scream for me’, ‘let me hear you’ ili tipični heavy ‘pokreti’ nikako ne dolikuju ‘novostvorenoj’ pozadini. Što se pak tiče novih stvari. recimo da idu u smjeru ‘The Satanist’-a, ali mi prevladava dojam da je bend napravio još jedan radikalni iskorak koji ga idejno još više odvaja od metala, ali se još uvijek izvedbeno brutalno prezentira u njegovim granicama. Tako će biti više nego zanimljivo čuti novi album u cijelosti. Što se tiče samoga nastupa, bio je proračunat, ali isto tako i spektakularan. Inteligentno posložene vatre, obredni ognjevi i strojevi za dim su vrlo dobro podvlačili atmosferu. Nažalost, zvuk i nije baš bio na toj razini jer su basovi bili prejaki pa je ponekad ritam jedne gitare bio skoro nečujan. No ono što je očito jest da je bend ponovo u najboljem naponu snage. Mislio sam da će ‘izgorjeti’ sa još uvijek aktualnim albumom, no očito je da su uspjeli prebroditi krizu. Koliko će sve to potrajati i hoće li uspjeti zadržati kompletnu kvalitetu saznat ćemo nakon turneje i novoga albuma. No nastup na BRUTAL-u je pokazao da zasada stvari funkcioniraju vrlo dobro.

Unleashed_BrutalAssault2018

UNLEASHED je jedan od rijetkih bendova za koje bi svaka drastična promjena vjerojatno ubila sam smisao benda. Dečke sam zadnji put vidio uživo prije nekoliko godina i osim pokoje godine na licima članova, bend je zvučao i izgledao gotovo identično. Usprkos dnevnom terminu, hipnotizirajući srednji tempo ispunjen sjajnim Hedlundovim vokalom i u potpunosti uigranim bendom vrlo brzo su publiku natjerali na reakciju. Satnica nije bila neka sreća pa je bend pokušao pokriti što više dijelova diskografije neočekivano se koncentrirajući na debi album. Zvuk je bio savršeno balansiran tako da se ne samo čuo svaki riff, već i bas-gitara koja u ovoj vrsti deatha ima poprilično veliku ulogu. Hedlund je također zvučao vrlo autoritativno tako da ga je publika pratila u gotovo svakom refrenu. Nekako mi se činilo da je najbolja reakcija postignuta na ‘Don’t Want To Be Born’, ‘The Longships Are Coming’ i ‘They Came To Die’ da bi kratki nastup takoreći ekstatično završio sa ‘Before The Creation Of Time’. Iskreno, nedostajalo mi je zatvaranje koncerta sa ‘Death Metal Victory’, no sve ostalo je u tako skučenoj satnici bilo jednostavno savršeno.

Unleashed_BrutalAssault2018

O ‘validnosti’ imena NOCTURNUS A.D.-a i smislu izvođenja materijala NOCTURNUS-a bi se itekako dalo raspravljati, no ovaj put ću se osvrnuti samo na nastup. S tehničke strane bend je unatoč zahtjevnom materijalu zvučao vrlo dobro, no nažalost članovi su veliki dio koncerta na pozornici djelovali potpuno uštogljeno. Kada se pritom doda bubnjar Mike Browning koji ujedno odrađuje (i to poprilično dobro) vokale, teško je ne izbjeći dojam da bend nema gotovo nikakvu live-atraktivnost. Što se tiče setliste, ista je pokrivala pet stvari sa albuma ‘The Key’ te su prezentirane i dvije nove pjesme koje će se naći na novom albumu sa AD sufiksom. Koliko se dalo naslutiti, novi radovi se poprilično oslanjaju na prvu Mikeovu fazu sa nešto jednostavnijim prizvukom i ‘masnijim’ zvukom. Za kraj je ostavljena obrada MORBID ANGELA-a ‘Chapel Of Ghouls’ koju su davnih dana zajedno napisali Mike i Trey. Eh sad, sve to super zvuči, no uživo ne izgleda baš najbolje, a koliko ima ili će imati smisla pokazat će vrijeme.

SEPULTURA je zadnji dan imala jedan od headlinerskih termina što su uspjeli dobrano iskoristiti. Već prije početka nastupa su okupili poveći broj ljudi te su vrlo brzo krenuli s furioznom izvedbom. Izbor stvari je bio poprilično zanimljiv i, moglo bi se reći, neočekivan. Za početak, svirali su dosta stvari sa sjajnog zadnjeg albuma. Tako su dvije pjesme s kojima su otvorili nastup bile sa ‘Machine Messiah’, a prvi klasik (‘Territory’) se je pojavio tek kao četvrti u nizu. Nakon toga je opet uslijedila nova stvar te, pomalo iznenađujuće, tri stvari sa uratka ‘Against’. Naime, bend je na taj način odlučio proslaviti 20 godina od dolaska Derricka Greena u bend. Kada smo već kod njega, Derrick je imao zaista odličnu i energičnu izvedbu koju ju je tu-i-tamo podebljao udarajući u za njega posebno instaliran bubanj. Znam da možda i nema smisla, ali ako ga u starim stvarima usporedimo sa prethodnikom, može se reći da se radi o gotovo drugačijoj izvedbi, no Green zato ima i snage i forme napretek. Bend uživo znači sjajno i očito je da im izvrsni bubnjar Eloy daje dodatni poticaj. Jedini prigovor koji bih mogao uputiti je da je na novom materijalu bio poprilično čujan izostanak druge gitare. Kada smo već kod novih stvari, valjalo bi reći da se dio publike za vrijeme istih ponašao poprilično bezveze. Istina jest da je bend imao uspona i padova, ali ‘Machine Messiah’ doista zaslužuje itekako bolju reakciju. S druge strane su mi neobjašnjivi i poprilično glupi likovi koji idu na koncerte bendova samo zbog stvari koje u vrijeme izlaska ne samo da nisu slušali, nego vjerojatno nisu bili niti rođeni. No kako sam u nekoliko navrata uspio vidjeti, a uostalom to se je pokazalo i s ovim koncertom, SEPULTURA očito nikada neće odustati od (uvjetno napisano) prezentiranja novijeg razdoblja i/ili sviježega materijala. Za zadnju trećinu je ostavljen niz ‘Refuse/Resist’, ‘Desperate Cry’, ‘Arise’ i ‘Ratamahatta’ koji je tek prekinut sa naslovnom stvari aktualnog albuma da bi se poprilično ekstatično skončalo sa ‘Roots Bloody Roots’. Sve u svemu, radilo se je o odličnom nastupu sa članovima koji su izvedbeno bili u samom naponu snage.

DANZIG je takoreći dobio ulogu headalinera i nakon ogledanog koncerta mi se čini da je se radilo o potpuno krivom odabiru od straneBrutalAssault2018amb4 organizatora. Na stranu što na popisu bendova DANZIG ima odista veliku težinu, no većina publike uopće nije bila zainteresirana za njegov nastup. Tako se je ispred glavne pozornice moglo uz minimalno truda zauzeti bilo koje mjesto. Što se samoga Glenna tiče, ponašao se je kao prava primadona, a za to jednostavno nije imao pokriće. Prije početka koncerta je izričito naglašeno da je zabranjeno bilo kakvo fotografiranje (uključujući i ono s mobitelima) uz prijetnju da će nastup biti prekinut, što je, iskreno, bilo poprilično bez veze. Također, redari su bili raspoređeni sa bljeskajućim baterijskim svjetiljkama u prvim redovima kako bi ometali pokušaje snimanja, a u jednom trenutku ih je i sam Glenn slao u smjeru ‘kršitelja’ ionako suludih pravila. Da se razumijemo, prvi se dobrano iznerviram kada vidim stotine svjetlećih ekrana ispred pozornice i znam da bljeskalice mogu itekako smetati izvođačima, no ovakvo pretjerivanje može opravdati isključivo i samo napuhani ego. Što se same izvedbe tiče, ovaj put je uglavnom izbjegnuto lamatanje mikrofonom i zauzimanje poza koje dobro izgledaju na fotografijama (koje se ionako ne smiju snimati, jel’), ali itekako narušavaju izvedbu. No ono od čega se ne može pobjeći je činjenica da Glennov glas stvarno više nema veze sa glasom zabilježenim na studijskim albumima. Iskreno, ona sadašnja duboka hrapavost ima nekakvog šarma, no Danzig je zvučao kao da je prehlađen i da su mu u isto vrijeme ‘puknule’ glasnice. Ono, gubio je glas i prilikom najava stvari. Na stranu što se čovjek bliži sredini šezdesetih i za te je godine je poprilično aktivan na pozornici, no imao je tu jednu prepotentnu crtu preko koje teško može prijeći i zagriženi fan poput mene. Koncert je otvoren sa tri stvari izvan ‘zlatnog’ razdoblja u koje je vješto ugurana ‘Devil on Hwy 9’ koja je izvrsno legla kao uvod u stari repertoar. Zatim su uslijedile (i to mahom kronološki) pjesme sa isključivo prva četiri albuma. Izbor stvari je bio fantastičan, no problem je ležao u tome što glavni igrač to odavno nije. I iskreno, niti to ne bi bio problem da je Danzig kao izvođač imao jedan skroz drugačiji stav. No postaje očito (baš poput zadnjeg, a i onog albuma s obradama) da je pomiješao prioritete ne shvaćajući prvo pravilo, a to je da su njegov status prije svega priuštili fanovi i kvaliteta, a ne nekakvo šta-ja-znam upravno tijelo ‘vrhovnog glazbenog univerzuma’ kojemu on predsjedava. Prepun sebe čak je napomenuo kako sviraju uživo bez ikakvih efekata, a to kao stvarno (posebice u njegovom slučaju) nismo mogli sami čuti. A ako ćemo već tjerati mak na konac, nisam baš vidio zvono koje se čulo u ‘Twist Of Cain’, a bome niti klavir ili barem klavijature u ‘Her Black Wings’… Za razliku od njega bend je bio poprilično dobar mada mi se na trenutke činilo da niti oni nisu baš proveli previše vremena zajedno. U većini slučajeva oni (posebice Tommy) su bili ti koji su motivirali publiku, dok je primadona za to vrijeme valjda naštimavao vrhunske glasnice. Zvuk je bio skroz u redu, mada je nažalost bio previše nabrijan, otprilike najsličnije ‘loudness’ efektu, što uz ovakav stil čak i može proći bez efekta ‘zagušenja’. Sve u svemu, radilo se o teškom razočaranju kojega se može prihvatiti tek i isključivo u funkciji oproštajnoga koncerta. Barem će za mene zasigurno imati taj status…

Poprilično logično, ali itekako netipično za BRUTAL ASSAULT, za udarni headlinerski termin odabrana je WARDRUNA. Grupacija je izazvala zaista velik interes, ali isto tako treba napomenuti da se je publika oko sredine nastupa počela osipati. Izvođači su bili izvrsni i ono što me ugodno iznenadilo jest to da je zvuk bio odista savršen. Vjerujem da su sastavi poput njih noćna mora za tehničko osoblje na festivalu, no na BRUTAL-u su podjednako bili čujni svi detalji, pa čak i udah izvođača na puhačkim instrumentima. Prvo treba imati u vidu da se definitivno ne radi o bendu koji bi trebao nastupati na festivalima (posebice ovakvoga tipa), a isto tako ne mogu ne usporediti ovaj sa prošlogodišnjim odgledanim koncertom. Na HELLFEST-u je ona tako potrebna atmosfera bila daleko brže postignuta te je tamošnja publika ne samo bila očito upoznatija sa materijalom, već se daleko lakše prepuštala. Tek nešto prije polovice koncerta mi se činilo da je WARDRUNA uspjela ‘zaokružiti’ publiku i spojiti se s ostatkom na jedan doista unikatan način. Pisati o ovakvoj glazbi baš i nema odviše smisla, ali, recimo, trenutak nakon izvođenja završne ‘Helvegen’ i ovacije koje su nastale nakon toga je nešto posebno što je odista teško opisati. Bio je to još jedan vrlo smjeli potez organizatora koji zasigurno mnogima nije najbolje legao, no za mene osobno je predstavljao logičan i više nego izvrstan završetak festivala.

BrutalAssault2018amb3Dakle, završilo je još jedno izdanje festivala BRUTAL ASSAULT za kojega mi se čini da bi moglo u neku ruku i biti prekretnica u smjeru odabira bendova. U promotivnom materijalu kojega je dobio svaki posjetitelj organizatori su naveli da se je podosta ljudi žalilo na najavljena imena (konkretno PAIN OF SALVATION i GREEN CARNATION) pokušavajući napomenuti da se gubi početna ideja ‘brutalnog’ festivala. Koliko se da zaključiti po tom pitanju, organizacijski tim nema namjeru uzmaknuti pa je očito da će festival s godinama vjerojatno i postati, hajdemo to napisati, zreliji. Negativna strana jest da je došlo do blagog povišenja cijena ulaznica, ali i hrane i pića. No imajući u vidu veličinu i popis bendova, još uvijek se radi o definitivno najjeftinijem europskom festivalu. Treba napomenuti da je ove godine došlo i do proširenja prostora pa je tako desno od pozornice ‘MetalGate’ očišćen i otvoren dodatni prostor utvrde Josefov pod nazivom Bastion. Osim dodatnih točionica, zgodno su unutar zidina smješteni wine-bar te izložbeni prostor koji je ovaj put prikazivao negdašnju fanzinsku scenu što je bilo za samu pohvalu. Top Up-ovi za punjenje čipova na narukvicama su funkcionirali besprijekorno te su bili lišeni bilo kakvih gužvi i čekanja. Također treba pohvaliti ‘Keep Ambient Lodge’ koji je od chillout-zone pretvoren u prostor u kojemu na dan nastupa 4-5 izvođača eksperimentalne, noise, tribal ili dark ambient orijentacije. Zanimljivo je i da su takvi nastupi postali sve posjećeniji te da na jednom metal festivalu postoje i slušaonice navedenih oblika glazbe. Iako se prema čisto subjektivnom dojmu činilo da se radi o do sada najslabije posjećenom izdanju, neupitno je da je došlo i do velike smjene fanova kako u glazbenom, tako i u nacionalnom smislu. Meni se čini da stvari idu nabolje, ali mi je opet u potpunosti jasno da se mnogi neće složiti s tom tvrdnjom. Vidjet ćemo iduće godine…

Boris Tintor