Izbornik

DANZIG – Black Laden Crown (AFM Records)

Danzig - Black Laden CrownKako je prošlo gotovo sedam godina od zadnjeg studijskog albuma ‘Deth Red Sabaoth’, prvo pitanje koje mi se nametnulo samo po sebi jest koliko sve to uopće danas smisla. Inače, bez ikakvog ustezanja mogu reći da mi s osobnog pogleda DANZIG-ov opus predstavlja u većini slučajeva remek-djelo, koje ne samo da je bilo utjecajno, već je i nadilazilo granice samog ‘žanra’. No prevelika vremenska stagnacija mi u većini slučajeva ukazuje na probleme, a ne (a)kumuliranje snage za nadolazeću grandioznost. U prilog tome ide i Danzigova sve učestalija ekscentričnost, a posebice zadnje izdanje ‘Skeletons’ koje se sastojalo isključivo od obrada. Iako je izbor izvornika bio gotovo savršeno pogođen, navedeno izdanje je patilo po pitanju izvedbe, produkcije, a i samog ukupnog dojma koji je u velikoj većini ostavljao gorak okus. Inače su mi gotovo sve DANZIG-ove metamorfoze odlično legle, a i prethodni studijski album je na inteligentan način zaokružio cijelu karijeru, pritom izbjegavajuće nedostatke najvećega aduta (budimo iskreni, Glennov glas već tada nije bio u naponu snage). No nekako sam zadobio osjećaj da je Glenn na ‘Skeletonsu’ postao ne premalo samokritičan, nego odviše samozadovoljan što u većini slučajeva zna biti dobra podloga za otklizavanje u nepovratni ponor. Sama naslovnica novoga albuma već na prvi pogled izgleda neko jeftino, a i samo višegodišnje snimanje nije ostavilo neki bolji pred-dojam.

Vjerojatno će mnoge na prvu zasmetati poprilično čudan i gotovo nekonstantan miks kompletnog albuma. Ono što je već godina postalo očito jest da Glenn sve više naginje prikrivenom lo-fi zvuku s kojima se dobiva jedna tamnija i takoreći sumornija atmosfera. I tu se mora priznati da za njegov izričaj stvar nije mogla biti bolje zamišljena. Tako recimo cijeli zvuk stremi nižim tonovima i zapravo se dosta toga vrti oko naglaska na jednostavan bas-bubanj koji je očito produkcijski gotovo nestvarno produbljen. I da, taj efekt jednostavno pali i ima odličan, gotovo ritualni smisao. U trenucima dok riffovi prate navedenu ideju, a zvukovno su namjerno produbljeni te ‘uprljani’, stvar itekako ima smisla. No zato odviše lako uočljiv problem nastaje kada se pojavi bilo kakva solo ili iole viša dionica jer tada zvuk gitare postaje nepodnošljiv i gotovo istovjetan onime na lošijim demo-snimkama. Također postoje i oscilacije oko Glennova glasa i pritom ne mislim na efekte, već na različitosti u zvuku. Snimka istoga zna na trenutke oscilirati (recimo, prve dvije stvari naspram ostatka albuma) tako da se na kraju, nažalost, dobiva dojam kao da se radi o kompilaciji nastaloj u različitim studijima i s velikim vremenskim razmacima. Na dosta mjesta u snimci Glenn je odviše istaknut te dobivamo dojam da oko njegova glasa ima puno prostora. Nažalost, previše jer ga on više ne može popuniti i tada puno loših stvari izlazi na površinu. Ne znam kako objektivno to mogu opisati, ali jednostavno uspoređujući novi uradak sa ‘odbačenim’ snimkama sa ‘Lost Tracks’-boxa potonje imaju daleko veću produkcijsku težinu.

Osim nekonzistentnosti u zvuku ista se, nažalost, osjeća i u samim stvarima. Tako će nakon prve dvije uvodne vjerojatno većina zadobiti krivi dojam u kojem će smjeru album krenuti. Idućima ‘Devil on Hwy 9’ (nikada ne bih očekivao prosto-proširene tekstove tipa ‘pedal to the metal’, ‘keep your eyes on the fuckin’ line’ (?!)) i ‘Last Ride’, Danzig se vraća rockerskijim korijenima sa dodatno ocrnjenim ambijentom dostojnim onih na ‘4’ i ‘Satan’s Child’-u. I zapravo u tim trenutcima se dobiva dojam najjačeg Glennovog aduta, a to je stvaranje odlične simbioze glasa (kakav god da je danas, istina je da stari lisac zna iskoristiti maksimum) i atmosfere. U tim trenutcima ona spomenuta djelomična lo-fi produkcija u kombinaciji sa prizvukom izvornog mračnoga crnačkog bluesa (mada takvih elementa u izvedbi gotovo i nema) ostavlja priželjkivani dojam. I upravo tada DANZIG ponovno postiže ono što mu je upalilo na odličnom prethodnom studijskom albumu. No za razliku od spomenutog, ‘Black Laden Crown’ ima podosta praznina koje su jednostavno ostale nedorečene. Na dosta mjesta je teško prijeći preko osjećaja da stvari jednostavno nisu napustile početnu (ma koliko bila dobra) ideju, već su na neki način ostale nedovršene, dok veliki broj ‘fade-out’-eva samo pojačava taj dojam.

Jednostavno, kako god okrenuo i koliko god se trudio na kraju nikako nisam uspio zadobiti osjećaj da je ‘Black Laden Crown’ dovršeni studijski uradak. Na stranu što isti u većini slučajeva ima odlično pogođenu atmosferu i bljeskove s vrhunca diskografije, no ukupan dojam produkcijske neusklađenosti i nedovoljno realiziranih ideja je nekako teško izbjeći. Radi li se o požurivanju od strane diskografa ili bezidejnosti benda, na kraju je potpuno svejedno. Nakon onakvog opusa teško mogu prihvatiti da je nakon toliko godina (onaj ‘Skeletons’ pokušavam ignorirati pod svaku cijenu) ‘pušten’ album koji zvuči nedovršeno kako sa idejne, tako i sa produkcijske strane. Nekako bi mi bilo lakše prihvatljivo da je u cjelini loš, jadan i promašen, nego da ovakav potencijal ostane okrnjen i nedorečen.

Ocjena: 7/10

Boris Tintor