Izbornik

BODY COUNT – Bloodlust (Century Media)

Body Count bloodlustcdOčito je da je ‘povratnički’ album ‘Manslaughter‘ jako dobro prošao te je zajedno s ustoličenjem poprilično čvrste postave na red došao i novi album. Međutim, čini se da je novi uradak zadobio dosta boljki koje uslijede nakon recimo-to-tako sjajnog debi-albuma. Bit ćemo fer i nećemo se osvrtati na stvarni prvijenac ‘Body Count’, već idemo gledati na ponovno uzdizanje nakon albuma ‘Manslaughter’…

Osim što je prethodni album predstavljao (itekako zaslužen) povratak benda iz takoreći stanja studijskog mirovanja, imao je i jednu posebnu (nazovimo to tako) draž. Za početak, tekstovi su bili sjajni te je Ice-T zvučao kao lik koji je izvučen iz dvadesetogodišnje hibernacije i kojega današnji svijet ne samo da šokira, nego jednostavno uznemiruje glupošću. Mete su bile posvuda, a tekstovi su bili podjednako socijalni, politički, angažirani, sarkastični i neobično duhoviti. Pridodajući tome pritom danas gotovo iščezli ‘muški’ pogled na život, gotovi svaki stih je gađao u danas pretjeranu ‘političku korektnost’. S isto takvom muzičkom podlogom koja je je bila vrlo jednostavna, snažna i izravna, cijela stvar je bila vrlo otrovna (‘mete’ su to ionako zaslužile) i jednostavno sjajna. ‘Bloodlust’ pak prati sve ono što je kod BODY COUNT-a i inače poznato, no nekako se ne mogu oteti dojmu da po svim čimbenicima dečki jednostavno ne daju punu snagu. Muzički gledano, bend je očito konsolidirao redove, zvuče potpuno kompaktno te previše ne filozofiraju (osim bubnjara Ill Willa koji itekako zna popuniti/podigrati ritmom u krajnje neočekivanim dijelovima i naravno, Ernie C. koji je uvijek bio priča za sebe). Ukratko bi se moglo reći da, usprkos krajnjem dojmu i produkciji, sukus čini takoreći jednostavni crossover s ponekad gotovo SLAYER-skim osloncem na riffove i SUICIDAL-ovskim osjećajem za ‘melodiju’. Međutim, za razliku od prethodnika čini se da je bend jednostavno pojednostavio cijelu stvar na ‘in the hood’ spiku. I tu treba biti iskren i reći da su mi pojmovi poput rasizma, crnačkih getoa i policijskog nasilja bliski otprilike kao, recimo, sukobi budista i hinduista. No BODY COUNT je dosada vrlo izravno i uspješno prebacivao ‘geto-borbu’, točnije ‘mi nasuprot njih’-stav daleko izvan svojih okvira. Baš s tim iscrtavanjem detalja identifikacija je osobno jednako upalila 1992. s ‘Body Count’-om i 2014. s ‘Manslaugterom’, dok se sada nešto slično može naći u naslovnoj stvari, odličnoj ‘No Lives Matter’, ‘This is Why We Ride’ i ‘Black Hoodie’. Jednostavno, prije je provokacija bila daleko dublja i proširenija i kao što sam spomenuo, ‘opravdavala’ je puno veći skup problema.

Što se tiče gostiju, redom se pojavljuju Dave Mustaine, Max Cavalera i Randy Blythe. Dave doprinosi u prvoj stvari solažom i moram priznati da mi to zvuči kao usputno ispucavanje koje nikako ne ostavlja dojam zajedničkoga rada. Najbolja suradnja je ostvarena sa Maxom Cavalerom koji je tipični potpis (posebice ritmički) najbolje utisnuo u BODY COUNT izvornik. S druge strane, bilo je za očekivati da će se njihovi stilovi najbolje ispreplesti i to bez ikakvih posebnih obostranih zahtjeva. Što se tiče Randya, umjesto njega se mogao pojaviti i bili tko drugi manje ili više poznat, ono, nema gotovo nikakve svrhe… Na albumu se isto nalazi gotovo nepotrebna ‘Raining Blood/Postmortem 2017’ obrada koja jedino može imati opravdanje za izvedbu uživo. Istina jest da je Ice-T u uvodu objasnio zašto je istu uvrstio, no osim gotovo punkerske verzije riffova to je daleko od recimo sjajne prerade ‘Institutionalized 2014’ čiji stil i tekst (posebice sa BC izmjenama) im daleko bolje leže.

No, ono čega ‘Bloodlust’ ima na pretek su energija i prgavost s jednostavno unikatnim vokalom Ice-T-a. Nesumnjivo je da će to uživo zadobiti neki skroz drugi smisao, ali osobno mi se čini da je sve moglo biti dorađenije i, da budem iskren, daleko zajebanije. Ovako smo dobili još jedan ‘regularni’ uradak koji je daleko od nekih podbačaja u diskografiji, ali nije baš niti odviše blizu najjačim albumima.

Ocjena 7/10

Boris Tintor