Izbornik

ARCH ENEMY – WAR ETERNAL (Century Media)

Arch Enemy - War EternalMoglo bi se reći da ‘War Eternal‘ ne predstavlja samo novi album u diskografiji benda, već i svojevrsnu prekretnicu u karijeri. Naime, ovo je prvi uradak na kojemu gitaru ne svira Michaelov mlađi brat Christopher jer je potonji, prema vlastitim riječima, ovaj put zauvijek napustio bend. Također, došlo je do promjene na vokalima pa se umjesto Angele Gossow na mjestu pjevačice našla Alissa White-Gluz, koja je istu ulogu do sada imala u bendu The Agonist.

Osobno, moram priznati da nikada nisam prežalio originalnog frontmena Johana Liivu. Iako je Angela uživo imala daleko veću eksplozivnost i nesumnjivu karizmu, niti na studijskim albumima, a kamoli na koncertnim nastupima nisam osjetio  ništa viške doli daška davno postavljenog ‘standarda’. Opet, u Alissinu obranu moglo bi se reći da se radi o debitantskom nastupu s vrlo preciznom i dobro uhodanom grupom koja ima odavno razrađen i ne odveć jednostavan vlastiti stil, no očito je da vokalnim sposobnostima novakinja nije niti blizu Angeli. Ukoliko ćemo biti iskreni, Alissa  u najboljim trenutcima zvuči tek kao kopija Angele uživo i to iz razdoblja kada je prethodnica znala imati očito velikih problema sa glasom.

Istina, nije da pričamo o unikatnim pjevačkim sposobnostima, već uglavnom o death growl-stilu, no Alissa čak i u tom žanru zvuči ravno i monotono dok svakim povišenjem tona, što sam gotovo uvijek doživljavao kao Angelinu ‘specijalnost’, ostavlja dojam kao da je na izmaku snaga. Možda će se s vremenom stvari poboljšati, ali trenutno po tom pitanju ne zvuče odveć dobro, već zapravo baš suprotno.

Muzički, moglo bi se reći da su Arch Enemy nastavili s davno zacrtanim stilom. No rijetki su oni koji, bez obzira na čvrstu bazu obožavatelja, mogu na duge staze prodavati istu priču. Problem s ‘War Eternal‘ leži u tome da se osjeća očiti zamor materijala. Neupitna je sviračka sposobnost, nizanje ubojitih riffova i ispreplitanje poprilično zeznutih harmonija s lako pamtljivim melodijama i dalje su tu, no sve zajedno ostavlja dojam tek puke odrađenosti. Stvar donekle funkcionira do treće naslovne stvari, no idućom ‘As the Pages Burn’ polako se uvlači osjećaj nepotrebnog gitarskog pretjerivanja koji kulminira na ‘No More Regrets’. Jednostavno, od toga trenutka prevladava osjećaj da se radi o neupitno kvalitetnoj i čistoj neoklasičnoj gitarskoj masturbaciji koja nikada nije zamišljena da bude izvedena s vokalom, već isključivo tek da bude podloga povremenim gitarskim vrhuncima. Potonje je najuočljivije u solo dionicama gdje druga gitara tek generički odrađuje ritam, a ne nadopunjuje na neki način dionicu, kao što smo uostalom do sada i navikli. Ako je u pitanju bezidejnost još bi i postojalo nekakvo opravdanje, no ukoliko se radi o isključivom dokazivanju i pumpanju ega, doista mi nije jasno kome se i zašto Michael Amott uopće treba dokazivati.

Ukoliko se još uzmu u obzir, u većini slučajeva, katastrofalne klavijaturske melodije, bio bih slobodan prognozirati da bismo uskoro mogli dobiti konkurente Children Of Bodom stilski pomiješane s novijim In Flames radovima, a sve zajedno predvođene nimalo upečatljivim ženskim vokalom. Kada bi se radilo o debitantskom bendu, cijeli bi materijal nesumnjivo zadobio simpatije, no imajući u vidu da pričamo o jednim Arch Enemy teško se može ustvrditi bilo što drugo doli da pred sobom imamo čistu katastrofu. ‘War Eternal’ jednostavno predstavlja vrhunski izvedeno, no u potpunosti isprazno ništavilo.

Boris Tintor

Ocjena: 4/10