Izbornik

ALICE COOPER – Paranormal (earMusic)

AliceCooper-ParanormalMoglo bi se reći da je prije nekih pet godina ALICE COOPER zajedno s producentom Bobom Ezrinom otkrio ‘novi’ koncept kojeg je čak i nešto uspješnije uspio prenijeti na novi uradak. Prethodnim ‘Welcome 2 My Nightmare’ (iako samo ime sugerira, bilo bi ga krajnje neopravdano smatrati nasljednikom legendarnog albuma) spomenuti dvojac je odlučio ne pratiti poseban žanr, već slobodno razvijati ideje bez obzira u kojemu smjeru one završile. Tako smo i prije par godina dobili album koji je bio pomalo netipičan i iznenađujući, ali je zato bio vraški zabavan. Ista koncepcija je prenesena i na ‘Paranormal’ s time da je novi uradak stilski daleko ujednačeniji i ipak nekako kvalitetniji.

Tu pak na većini mjesta prevladava gotovo jednostavni i bazični rock’n’roll kojemu je lukavo dodan Cooper-ovski izričaj iz najslavnijih dana. Za razliku od prošlog albuma, pop-utjecaji su smanjeni na minimum, ali je zato produkcija napravljana itekako promišljeno. Umjesto maloprije spomenutih muzičkih pop-kretanja glavni zaokret u navedenom smjeru je napravljen u konačnom zvuku. Bob Ezrin je tako stvorio križanca koji u ovom slučaju funkcionira gotovo savršeno. Cijeli album ima izražen ritam oslanjajući se na istaknuto bas-područje, pomalo uvučen srednji spektar dok su vokali i ostali visoki prizvuci u prvom planu. No usprkos svim navedenim pop-pravilima ‘Paranormal’ zvuči itekako rockerski. Kompletno kopiranje produkcije 70-ih je (osobno, ta mi se ideja činila gotovo pa bezveznom, posebno na ‘Along Came a Spider’) na svu sreću izostavljeno, ali je zato isto progurano kroz samu izvedbu. Tako se mogu naći trenuci u kojima ćete bez problema na trenutke osjetiti BEATLES-e, čak natruhe Hendrixa, ponešto TWISTED SISTER-a i pregršt gitarskih radova koji zvuče kao da su pristigli iz najhvaljenijeg KISS-ovog kataloga 70-ih. Ako je Cooperu odista trebao takav podstrek, mora se priznati da gotovo da nije mogao naći boljeg ‘partnera u zvuku’ od Boba Ezrina.

Iako je ‘Paranormal’ poprilično dobro osmišljen album koji je podjednako zabavan, pomalo ciničan i poprilično zafrkantski, treba biti korektan i priznati da se ne radi o nikakvom posebnom i izvanrednom djelu. No ono što mu ide u prilog je osjećaj da nije napravljen na silu i još važniji utisak da su svi uključeni u nastanak radeći na njemu proveli sjajne trenutke. Album uz niz razvikanih (i moglo bi se dodati nepotrebnih gostiju) sadrži i dvije stvari koje su napisali i izveli Alice i takoreći ‘preživjeli’ članovi najpoznatije postave (Bruce/Dunaway/Smith). Iako su iste stavljene na kraj, može se reći da se dosta dobro uklapaju u ukupan materijal. Muzički su još malo više ‘zaglavili’ u 70-ima, (uostalom što drugo očekivati) ali su zato tekstualno itekako legli u sam duh albuma (posebice ‘Genuine American Girl’).

Sve u svemu, ‘Paranormal’ možda neće iznjedriti hitove kakvi su se pojavili u nekim prijašnjim desetljećima, ali mi se nekako čini da mu je ipak mjesto negdje na ulazu u ‘gornji dio’ Cooperove cijele diskografije. Kao što rekoh, teško da će postići neki globalniji uspjeh, no iskreni fanovi bi trebali biti više nego zadovoljni. Valja naglasiti da u ovoj postavi i sa Aliceovom live-energijom te materijalom navedenog rockerskog intenziteta eventualna turneja ne bi trebala biti ništa drugo doli užitak. U tim godinama i s popriličnom turbulentnom biografijom Alice Cooper vjerojatno i nije mogao poželjeti ništa bolje.

Ocjena 8/10

Boris Tintor